U jednom od svojih najiskrenijih javnih istupa, folk pjevačica Aleksandra Tadić Cipka odlučila je da bez zadrške govori o privatnom životu koji je godinama bio pod lupom javnosti. U emotivnom intervjuu otvorila je dušu i ispričala priču o ljubavi sa pokojnim suprugom Nebojšom Stojićevićem, o odnosima koji su prkosili predrasudama, ali i o gubicima koji su ostavili trajne tragove.
Aleksandra i Nebojša započeli su svoju vezu u okolnostima koje nisu bile nimalo jednostavne. Razlika u godinama od gotovo dvadeset godina bila je prva stvar na koju su svi obraćali pažnju, često zanemarujući ono najvažnije – emociju koja ih je spojila. U početku nisu imali hrabrosti da svoju vezu otkriju porodicama, vjerujući da je riječ o prolaznoj fazi koja će se sama ugasiti. Ipak, vrijeme je pokazalo suprotno. Ono što je počelo tiho i oprezno, s vremenom je izraslo u duboku i stabilnu ljubav koja je nadjačala sumnje i strahove. Roditelji su ih na kraju prihvatili, a između dvije porodice razvilo se međusobno poštovanje i podrška.
- Posebno zanimljiv dio njene priče odnosi se na odnos s Nebojšinom bivšom suprugom. Umjesto konflikta i nelagode, Aleksandra govori o svakodnevnom kontaktu, bliskosti i prirodnom suživotu koji je mnogima djelovao nezamislivo. Nebojša je brak iza sebe ostavio mnogo prije nego što je ona ušla u njegov život, a korektni odnosi koje je imao s bivšom partnerkom prenijeli su se i na Aleksandru. U njihovoj porodici nije bilo mjesta rivalstvu, već isključivo brizi i razumijevanju, naročito zbog njegove djece, koju je Aleksandra prihvatila kao svoju.
Ipak, bez obzira na ličnu sreću, njihova veza bila je često izložena javnim komentarima. Razlika u godinama postala je tema osuđivanja, šala i nagađanja, što je oboje duboko pogađalo. Aleksandra priznaje da su je najviše boljeli sudovi ljudi koji nisu znali ništa o njihovom životu osim nekoliko fotografija i naslova. Njihova ljubav nije bila hir, već odnos građen godinama, kroz zajedničke borbe, padove i male pobjede. Čak su i dobronamjerni savjeti, poput insistiranja na predbračnom ugovoru, u njoj izazivali osjećaj nepravde i nerazumijevanja.
- Jedna od najtežih tema o kojoj je govorila bila je nemogućnost da postane majka. Iako je priželjkivala dijete i zajedno s Nebojšom pokušavala da ostvare taj san, život je imao drugačije planove. Umjesto ogorčenosti, Aleksandra je izabrala prihvatanje. Shvatila je da vrijednost žene ne određuje isključivo majčinstvo, već snaga, dostojanstvo i ljubav koju nosi u sebi. Iako su pitanja okoline često bila bolna, naučila je da se s njima nosi bez osjećaja manje vrijednosti.
Najdublju bol donijela je Nebojšina smrt. Aleksandra ne krije da se i danas bori s gubitkom i da joj je teško da prihvati činjenicu da njega više nema. Za nju, on nije bio samo suprug, već oslonac, prijatelj i osoba s kojom je dijelila sve. Njegovo prisustvo osjeća i danas, u svakodnevnim sitnicama, mislima i uspomenama koje ne blijede. Tuga je postala dio njenog života, ali i dokaz koliko je ljubav između njih bila snažna.
Nakon gubitka, prošla je kroz težak period, tražeći pomoć i pokušavajući da pronađe način da nastavi dalje. Iako su joj lijekovi privremeno pomagali, shvatila je da se s boli mora suočiti sama, bez prečica. Nije bježala od tuge, već ju je prihvatila kao proces kroz koji mora proći. Uprkos svemu, ostala je uspravna, vjerna sebi i vrijednostima koje su je oblikovale.
- Na kraju je odlučila da stane na kraj i glasinama o testamentu. Jasno je rekla da Nebojša nije ostavio testament i da se ona na ostavinskoj raspravi svjesno odrekla svega u korist njegove djece. Time je još jednom pokazala da porodica za nju nije stvar papira, već osjećaja i odgovornosti. Iako nije ostvarila biološko majčinstvo, u njenom srcu postoji dijete – ono koje je izabrala da voli.
Priča Aleksandre Tadić Cipke daleko je od estradne bajke. To je priča o ženi koja je voljela bez kalkulacija, živjela uprkos osudama i ostala svoja čak i kada je gubitak bio nemjerljiv. Njena iskrenost podsjeća da se iza reflektora često kriju tihe borbe i velike ljubavi koje zaslužuju poštovanje.
