Nakon godina skrivanja i pažljivog biranja svakog ugla za fotografisanje, jedna 29-godišnjakinja odlučila je da konačno uradi zahvat o kojem je razmišljala još od tinejdžerskih dana, ali se umjesto olakšanja već trećeg dana nakon operacije suočila sa suzama, panikom i uvjerenjem da je napravila najveću grešku u životu.
Godinama je živjela s navikom koju ljudi oko nje vjerovatno nisu ni primjećivali u punoj mjeri: na fotografijama je skrivala jednu stranu lica, izbjegavala određene profile i unaprijed znala gdje treba stati kako bi izgledala što sigurnije. Ono što je drugima moglo djelovati kao obična nesigurnost, za nju je bilo stalno prisustvo u ogledalu, na kamerama i u svakom trenutku kada bi osjetila nečiji pogled duže zadržan na njenom licu.
Odluka da ode na zahvat nije pala naglo. Naprotiv, oblikovala se godinama, kroz odgađanje, preispitivanje i strah od svega što bolnica nosi sa sobom. Prije toga je već prošla kroz dvije velike operacije i sebi obećala da se više neće vraćati u bolničko okruženje osim ako to ne bude zaista nužno.
Upravo zato je svaki razgovor o novom zahvatu bio težak, a svaka nova pomisao na operaciju vraćala je iskustva koja je pokušavala ostaviti iza sebe.
Godine skrivanja i odluka koja se dugo odgađala
Još kao tinejdžerka postala je svjesna dijela lica koji joj je smetao mnogo više nego što je to iko drugi u njenoj okolini vjerovatno vidio. S vremenom je razvila čitav niz malih navika: kako da okrene glavu čim neko podigne telefon, iz kojeg ugla da stane u grupnom fotografisanju i kako da se sakrije u kadru prije nego što objektiv zabilježi ono što ona sama nije mogla ignorisati.
Ako bi fotografija ispala iz profila, često bi je kasnije brisala bez mnogo razmišljanja.
Taj osjećaj nije bio samo estetski, nego i emocionalni. Posebno joj je teško padalo kada bi stekla utisak da nečiji pogled ostaje na njenom licu duže nego što je očekivala. Zato je i operaciju posmatrala kao kraj jednog dugog i iscrpljujućeg perioda, kao trenutak u kojem bi napokon mogla da se pogleda bez nelagode i da prestane da razmišlja o tome kako izgleda na svakoj slici.
Liječnik joj je, prema navodima iz priče, rekao da se stanje može pogoršati ako se ništa ne preduzme. Ta rečenica nije odmah uklonila strah, ali je otvorila prostor za novu dilemu: ostati pri odluci da sve ostavi kakvo jeste ili ipak prihvatiti rizik još jednog medicinskog postupka. Sedmicama je prelazila iz jedne krajnosti u drugu.
Jedan dan bila je sigurna da želi nastaviti s pripremama, a već naredni uvjeravala je sebe da može naučiti živjeti s onim što joj smeta.
Na kraju je proces ipak pokrenut i trajao je mjesecima. Tokom priprema desila se važna promjena koja će kasnije biti presudna za način na koji je proživjela cijelo iskustvo: počela je fotografisati sebe onakvu kakva zaista jeste, bez skrivenih uglova i bez stalnog pokušaja da sakrije stranu lica koja joj je godinama bila izvor nesigurnosti.
U tome nije bilo mnogo samopouzdanja na početku, ali je bilo namjere da se suoči s onim što je izbjegavala.
Tri dana nakon zahvata strah je nadjačao sve prethodne odluke
Tri dana prije zahvata objavila je jednu fotografiju, dva dana prije još jednu, a ispod posljednje je napisala samo jednu riječ: „Sutra.“ Sljedećeg jutra majka Susan bila je uz nju na putu prema bolnici i držala je za ruku. Prije nego što su je odveli, liječnik ju je pokušao pripremiti na ono što slijedi, naglašavajući da će joj vlastiti odraz možda izgledati toliko drugačije da se neće odmah prepoznati.
Kada je nakon nekoliko sati izašla iz operacione sale i kasnije došla sebi u bolničkoj sobi, prvi dan oporavka bio je težak, drugi još teži, a trećeg dana dobila je dozvolu da ide kući. Tada je, naizgled jednostavna radnja, postala trenutak koji će obilježiti cijelu priču: otišla je do kupaonice, upalila svjetlo i stala pred ogledalo. Bio je to prvi put nakon zahvata da je odlučila da se zaista pogleda.
Ruke su joj se tresle, srce ubrzano lupalo, a kada je Susan ušla u prostoriju, već je plakala.
U tom trenutku nije mogla odvojiti pogled od odraza koji joj je izgledao strano. Iako je bila upozorena da će prvih nekoliko dana izgledati upravo tako, emocija je nadjačala racionalno objašnjenje. Kada ju je majka pitala šta se dogodilo, uspjela je izgovoriti samo rečenicu koja je jasno pokazivala dubinu njenog straha: „Mama… mislim da sam upravo napravila najveću pogrešku u svom životu.“
Od suza u kupaonici do postepenog prihvatanja
Susan nije umanjivala njen strah niti pokušavala da ga izbriše brzim uvjeravanjima. Podsjetila ju je da prvi dani nisu konačan rezultat i da ono što vidi sada nije slika koja će ostati. Ipak, ni to nije bilo dovoljno da se kćerka smiri. Sjela je na malu stolicu u kupaonici i priznala da se pita nije li prije izgledala bolje.
Majka ju je tada podsjetila da odluka nije donesena nakon jednog dana razmišljanja, nego nakon godina preispitivanja i mjeseci priprema.
Upravo iz tog straha rodila se i njena odluka da dokumentuje ne samo završni rezultat, nego i one dane oporavka koje bi mnogi najradije sakrili. Četvrtog dana nije željela ni uključiti kameru na telefonu, ali je ipak postavila uređaj, fotografisala se bez posebnog osvjetljenja i bez pokušaja da prikrije umor. Nekoliko minuta je posmatrala fotografiju prije nego što ju je objavila, a zatim je sklonila telefon, strahujući od reakcija drugih.
Kada je kasnije otvorila komentare, pronašla je poruku djevojke koja joj je napisala da će za nekoliko sedmica proći kroz isto iskustvo i zahvalila joj što pokazuje i te teške dane, a ne samo završni rezultat. Ubrzo su počele stizati nove poruke ljudi koji su već prošli sličan put ili tek čekali svoj termin.
Taj odjek joj je pokazao da njena nelagoda nije usamljena i da drugima može značiti upravo ono što je njoj nedostajalo dok je čekala svoj zahvat: iskren prikaz procesa, bez uljepšavanja.
Petog dana uspjela je malo duže boraviti u kuhinji, a majka ju je fotografisala. Njen prvi instinkt bio je isti kao ranije — da zatraži brisanje slike. Susan ju je podsjetila na obećanje da će pokazati stvarni proces, a ona je, iako joj nije bilo lako, fotografiju ipak objavila. Taj mali čin postao je još jedan korak od odbacivanja starih navika prema novoj vrsti odnosa prema vlastitom izgledu.
Šestog jutra primijetila je prvu malu promjenu. Stala je pred ogledalo, okrenula se na jednu stranu, pa na drugu, i pozvala majku. Susan je ušla zabrinuta, misleći da nešto nije u redu, ali je umjesto toga ugledala osmijeh.
Od tog trenutka svako jutro je donosilo istu rutinu: ogledalo, fotografija, poređenje, ali sve manje sa željom da se pronađe mana, a sve više sa sposobnošću da se vidi napredak koji je prethodnih dana bio nezamisliv.
Fotografija koju ranije ne bi zadržala postala je važan dokaz promjene
Osmi dan izašla je s majkom u kratku vožnju. Kada joj je sunčeva svjetlost pala na lice, otvorila je kameru i snimila samo jednu fotografiju. Ranije bi, prema vlastitom priznanju kroz ovu priču, napravila desetak ili dvadesetak pokušaja prije nego što bi pronašla jedan kadar koji može prihvatiti. Ovoga puta nije tražila savršen ugao, niti je provjeravala svaku sitnicu.
Susan je, gledajući sliku, primijetila nešto što njena kćerka nije odmah osvijestila — smiješila se.
Deveti dan donio je poređenje stare fotografije, snimljene neposredno prije zahvata, s novom. Razlika je već bila primjetna, ali još važnija od same promjene u izgledu bila je promjena u izrazu. Na staroj fotografiji osmijeh je postojao, ali su oči bile napete; na novoj, iako još nije bila potpuno oporavljena, djelovala je mirnije. Nekoliko sedmica kasnije, na kontroli, liječnik joj je rekao da sve ide u pravom smjeru.
Tek tada mu je priznala da je trećeg dana bila uvjerena da je sebi uništila život.
Liječnik ju je podsjetio da ju je upravo zato i upozorio na moguće prve dane, jer reakcija koju je imala nije bila neobična. Ona je, međutim, tek tada u potpunosti shvatila koliko je teško u prvim trenucima povjerovati da će ono što vidi u ogledalu biti prolazno.
S vremenom su mjeseci prošli, a jednog dana je napravila još jednu fotografiju iz profila i ovog puta nije pokušavala pronaći ništa što treba sakriti. Objavila ju je bez potrebe da mijenja položaj glave ili traži povoljniji ugao.
Najvažniji trenutak, ipak, desio se tokom obične šetnje sa Susan. Hodala je nekoliko koraka ispred majke kada ju je Susan pozvala da se okrene. Čim se okrenula, majka ju je fotografisala prije nego što je stigla namjestiti lice ili držanje. Kosa joj je bila razbarušena od vjetra, položaj tijela nije bio savršen, a ni svjetlost nije bila posebno laskava.
Godinama ranije takvu bi fotografiju vjerovatno odmah odbacila, ali sada ju je dugo gledala i na kraju zatražila da joj je majka pošalje.
Susan je bila iznenađena kada je pitala šta joj se toliko sviđa na toj slici, a odgovor je pokazao koliko se promijenio njen odnos prema vlastitom izgledu: „Sviđa mi se to što više ne razmišljam o tome što će ljudi prvo primijetiti kada pogledaju moje lice.“ Od tog trenutka fotografija više nije bila samo zapis nesigurnosti, nego dokaz da se dugogodišnja navika skrivanja polako povlačila pred osjećajem da može biti prisutna bez stalnog ispravljanja sebe.
Za nju je najveća promjena bila upravo u toj jednostavnoj činjenici: prestala je automatski tražiti ugao iz kojeg mora sakriti dio sebe. Fotografija koju je Susan napravila bez upozorenja postala je važna ne zato što je bila savršena, nego zato što je po prvi put nije natjerala da prvo traži manu. U njoj je, umjesto starog straha, prepoznala sebe onakvu kakva je postajala iz dana u dan nakon zahvata.
