Ana Nikolić je prvi put otvoreno govorila o mogućnosti da novi studijski album bude i njen posljednji, a nakon toga bi, kako je istakla, željela da publici priredi veliku oproštajnu turneju i tako zaokruži karijeru koja traje godinama.
Riječ je o odluci koja nije donesena preko noći niti izgovorena olako. U njenom obrazloženju osjeća se i umor, i potreba za ličnim preispitivanjem, ali i svijest da se jedno veliko profesionalno poglavlje približava kraju. Ana, koja je na regionalnoj pop sceni ostavila prepoznatljiv trag, ne govori o nestanku sa scene, već o mogućnosti da završnicu isplanira dostojanstveno i pod vlastitim uslovima.
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da je u više navrata istakla koliko joj nedostaje pokojna Marina Tucaković. Upravo je Marina, prema onome što je Ana navela, bila mnogo više od saradnice: bila je autorica koja je razumjela njen senzibilitet i znala ga pretvoriti u pjesme koje su obilježile njen muzički identitet. Nakon tog gubitka, kako se može naslutiti iz njenih riječi, proces stvaranja više nije isti.
Posljednji album kao završno poglavlje
Prema njenim riječima, ideja nije da se publika od nje oprosti iznenada i bez najave. Naprotiv, plan je da prije povlačenja snimi još jedan važan album, koji bi trebalo da posluži kao svojevrsni rezime njenog dosadašnjeg rada. Tek nakon toga uslijedila bi turneja, i to ne tek simbolična, nego ona koja bi obuhvatila veći broj gradova i susreta s publikom.
U njenim planovima spominje se Beograd, ali i drugi gradovi širom Srbije, što pokazuje da oproštaj ne bi bio sveden na jedan nastup ili jedan koncert. Umjesto naglog povlačenja, Ana zamišlja čitav završni ciklus: album, koncerti, susreti s fanovima i zatvaranje karijere kroz niz nastupa koji bi, barem prema njenoj sadašnjoj zamisli, imali snažnu emotivnu vrijednost za obje strane.
Takav pristup govori i o njenom odnosu prema publici. Ana očigledno ne želi da se povuče samo zato što je to u jednom trenutku emotivno najlakše ili zato što više nema energije za obaveze koje nosi javni život. Ona, sudeći po onome što je rekla, želi da posljednje poglavlje bude promišljeno, estetski zaokruženo i izvedeno tako da ne ostane utisak nedovršenosti.
Ana je tokom karijere izgradila vrlo prepoznatljiv scenski identitet. Publika je pamti po načinu interpretacije, vizuelnom nastupu i nastupu koji je uvijek nosio snažan lični pečat. Upravo zbog toga njen razgovor o odlasku ne djeluje kao obična najava pauze, već kao ozbiljno preispitivanje mjesta koje muzika i dalje zauzima u njenom životu.
U isto vrijeme, ona je jasno stavila do znanja da sebe teško vidi u istom profesionalnom ritmu nakon pedesete godine. Za nju, kako je predstavljeno u izvoru, važi pravilo da nešto radi potpuno ili da to uopšte ne radi. To je stav koji objašnjava zašto u njenoj priči nema prostora za polovična rješenja ni za nastupe po svaku cijenu.
Teret godina, umora i ličnih preispitivanja
Ono što ovu priču odvaja od uobičajenih najava povlačenja jeste činjenica da se Ana ne oslanja samo na umor kao objašnjenje. U njenom tonu prepoznaje se i osjećaj da se jedna epoha privodi kraju, da se mijenja odnos prema poslu koji je dugo bio istovremeno i poziv i identitet. Takav trenutak kod umjetnika često dolazi tiho, kroz niz unutrašnjih odluka koje javnost vidi tek kada su već gotovo sazrele.
Ipak, ona nije govorila kao neko ko je već definitivno zatvorio vrata. Naprotiv, priznala je da se ranije već znala predomisliti. Bilo je perioda razočaranja, trenutaka kada bi joj se činilo da više ne želi ništa da radi i kada bi joj, kako je opisano, bilo dosta svega. Ali onda bi se pojavila nova pjesma, nova ideja ili reakcija publike, pa bi se želja za povratkom ponovo vratila.
Zbog toga njena sadašnja najava djeluje ozbiljno, ali ne i neopozivo. Ona sama ostavlja prostor da se odluka vremenom promijeni, što cijeloj priči daje dodatnu ljudsku dimenziju. Nije riječ o hladnoj administrativnoj odluci, već o pokušaju da se procijeni koliko muzika još daje, a koliko uzima, i da se vidi postoji li još uvijek onaj unutrašnji impuls bez kojeg stvaranje za nju nema puni smisao.
Upravo taj gubitak čini emotivni okvir cijele priče. Marina Tucaković nije bila samo saradnica koja je potpisivala tekstove; u Aninom tumačenju, ona je bila osoba koja je znala kako prepoznati i oblikovati ono što izvođač želi da kaže. Kada takva figura nestane iz jednog stvaralačkog procesa, prirodno je da se i odnos prema pjesmi, studiju i sceni promijeni.
Marinin odlazak ostavio prazninu u stvaranju
Za Anu, kako je navedeno, gubitak Marine Tucaković nije samo emotivan nego i profesionalan. Nedostaje joj autorica koja je razumjela njen glas, senzibilitet i način na koji gradi pjesmu. U takvim odnosima, koji često traju godinama, ne stvara se samo muzika nego i međusobno povjerenje koje izvođaču omogućava da se osjeća sigurno u studiju.
Zato se njen sadašnji odnos prema novim pjesmama ne može posmatrati odvojeno od tog gubitka. Ako je ranije stvaranje nosilo prepoznatljiv tok i lakoću, sada je, prema opisu iz izvora, teže i praznije. Ta praznina nije samo tehnička, nego i emotivna, pa nije čudno što Ana sve češće govori o potrebi da sama odluči kada će stati.
U njenom slučaju, odlazak sa scene ne bi značio odricanje od muzike kao dijela života, nego kraj jednog intenzivnog profesionalnog ritma. Ako i dođe do tog trenutka, on neće biti iznenadan. Biće prethodno najavljen kroz album, koncerte i oproštaj koji bi, prema njenoj zamisli, dao publici priliku da s njom podijeli završnicu jedne duge karijere.
Za publiku koja je godinama pratila njene pjesme, to znači da bi posljednje poglavlje moglo biti ispisano bez naglih rezova i bez tišine koja ostavlja nedorečenost. Ana, sudeći po svemu što je rekla, želi da kraj bude svjestan, ličan i organizovan onako kako ona smatra da dolikuje putu koji je sama gradila.
U takvom raspletu ostaje osjećaj da će, bez obzira na to da li će se njena namjera u potpunosti ostvariti, publika još jednom imati priliku da je vidi u formi koja je godinama obilježavala domaću pop scenu. A baš to, prema njenim sadašnjim riječima, i jeste poenta: da posljednji susret ne bude slučajan, već dostojan svega što je do tada izgovoreno kroz pjesme.
Etrom je odjeknula vijest koja je u sekundi zaledila krv u žilama čitavog regiona, ostavljajući milione njenih fanova u nemom šoku i nevjerici. Glasine o mračnim ponorima, neizlečivim porocima i konačnom pucanju krhkog unutrašnjeg štita godinama su kružile estradnim kuloarima, ali niko nije želio da povjeruje da će se najcrnji scenario zaista ostvariti. Njen jedinstveni vokal, energija koja je rušila sve pred sobom i pjesme uz koje su se rađale i gasile najdublje ljubavi sada su preko noći postale spomenik jednoj burnoj i neponovljivoj eri.
