U današnjem članku pišemo o djevojci koja je odrasla bez ljubavi i prihvatanja ali je uprkos svemu pronašla smisao tamo gdje ga niko nije očekivao.
Zainab je odrastala u okruženju u kojem se vrijednost čovjeka mjerila isključivo onim što se vidi spolja. Ljepota je bila valuta, mjerilo uspjeha i razlog ponosa, a ona je, već samim rođenjem, bila obilježena kao neko ko ne pripada tom svijetu. Rođena slijepa, za svoju porodicu nije bila dijete već sramota, podsjetnik na nešto što su željeli sakriti od očiju drugih. Umjesto nježnosti i zaštite, dočekali su je tišina, nelagoda i hladnoća.
- Njene dvije starije sestre bile su sve ono što ona, u očima drugih, nikada nije mogla biti. Smatrane su izuzetno lijepima, sa očima koje su privlačile poglede i pojavom koja je izazivala uzdahe. Gdje god bi se pojavile, ljudi su im se divili, mladići su se takmičili za njihovu pažnju, a porodica se njima ponosila. Zainab je, s druge strane, bila prisutna samo kao sjenka. O njoj se govorilo tiho, s nelagodom, ili se nije govorilo uopće. Pogledi upućeni njoj bili su puni sažaljenja, a šapati su nosili težinu prezira.
Kada je imala pet godina, njen svijet se dodatno srušio. Majka je iznenada preminula, ostavljajući prazninu koja se nikada nije mogla ispuniti. Smrt žene koja je bila jedina blaga figura u njenom životu promijenila je sve. Otac, nekada smiren i tih, postao je grub, hladan i ogorčen. Zainab je u njegovim očima postala teret, podsjetnik na gubitak, bol i neispunjene snove. Više nije smjela sjediti za stolom s ostalima, a kada bi dolazili gosti, bila bi zatvarana u sobu, kao da je nešto što treba sakriti. Otac ju je nazivao „stvar“, lišavajući je i imena i dostojanstva.
U takvom životu, bez ljubavi i prihvatanja, Zainab je pronašla spas tamo gdje je najmanje očekivala – u knjigama. Brajevo pismo postalo je njen prozor u svijet. Pod prstima je osjećala riječi, priče i znanja koja su joj omogućavala da putuje daleko izvan zidova svoje male sobe. Iako je njen prostor bio skroman, sa starim jastukom i nekoliko knjiga, za nju je to bio cijeli univerzum. Dodir papira donosio joj je mir i osjećaj da ipak postoji nešto lijepo što joj niko ne može oduzeti.
Mir, međutim, nije dugo trajao. Kada je napunila dvadeset jednu godinu, otac je ušao u njenu sobu i izgovorio rečenicu koja joj je zauvijek promijenila život. Bez ikakve nježnosti rekao je da se sutra udaje. Nije bilo pitanja, izbora ni objašnjenja. Samo hladna odluka. Kada je pitala za koga, dobila je odgovor koji ju je zaledio – za prosjaka iz džamije. U njegovim riječima nije bilo sažaljenja, samo prezir: slijepa djevojka i siromašan čovjek, „savršeni par“.
Vjenčanje je bilo skromno, gotovo neprimjetno. Ljudi su šaptali, rugali se i sažalijevali. Otac ju je praktično gurnuo prema nepoznatom muškarcu, izgovarajući posljednje riječi kao da se rješava tereta. Za Zainab je to bio kraj jednog bolnog poglavlja, ali i početak nečega što tada nije mogla naslutiti.
Njen muž zvao se Juša. Odveo ju je u malu kolibu na rubu sela, daleko od pogleda i osuda. Bio je tih, ali njegov glas nosio je toplinu koju nikada ranije nije osjetila. Rekao joj je da nemaju mnogo, ali da će tu biti sigurna. Te riječi su u njoj probudile nešto novo – osjećaj mira. Po prvi put u životu, neko joj se obratio s poštovanjem.
Njihov život bio je skroman, ali ispunjen sitnim trenucima pažnje. Juša joj je pričao o svijetu, opisivao boje, prirodu, rijeke i ptice. Riječima je slikao prizore koje ona nije mogla vidjeti, ali ih je mogla osjetiti srcem. Njegov glas postao je njeno svjetlo, vodič kroz tamu. Učio ju je da osluškuje prirodu, da prepoznaje mirise zemlje i zvukove života.
S vremenom, Zainab je shvatila da se u njenom srcu rađa ljubav. Ne iz sažaljenja, već iz dubokog osjećaja pripadnosti i prihvatanja. Juša ju je vidio onakvu kakva jeste, bez potrebe da je mijenja ili skriva. Bio je prvi čovjek koji joj je dao osjećaj da vrijedi.
Ali prošlost je još jednom zakucala na vrata. Na pijaci je srela sestru Aminu, koja ju je dočekala uvredama i poniženjem. Ipak, Zainab je ostala smirena i izgovorila samo jednu rečenicu – da je sretna. Te riječi bile su istina, ali su u njoj probudile i sumnje.
Te večeri, potražila je istinu od Juše. On joj je tada priznao nešto što joj je zauvijek promijenilo pogled na prošlost – nije bio prosjak, već sin emira. Istina ju je pogodila snažno. Shvatila je da ju je otac svjesno gurnuo u laž, uskraćujući joj priliku da zna ko je zapravo čovjek kojem je dao njen život. Ipak, u tom trenutku, Zainab je znala jedno: bez obzira na sve laži i nepravde, pronašla je ono što nikada nije imala – istinsku ljubav i dostojanstvo
