U današnjem članku donosimo vam vic dan kada je započeo novu fazu svoje karijere, Sakib se našao u središtu događaja koji će se još dugo prepričavati. Njegova inauguracija na velikoj automobilskoj izložbi u Njemačkoj trebala je biti tek formalnost, ali se vrlo brzo pretvorila u priču o snalažljivosti, samopouzdanju i nevjerovatnim obrtima sudbine.
Već tokom prvih sati sajma, Sakib je uspio ostvariti ono o čemu mnogi prodavači mogu samo sanjati – zaključio je prodaju deset automobila jednom gostujućem japanskom izaslanstvu, i to bez pompe, reklama ili agresivnog nastupa. Sve je izgledalo spontano, gotovo slučajno, ali rezultati su bili više nego opipljivi.
- Dok su se kolege još uvijek pitali kako mu je to pošlo za rukom, naredni dan donio je novi preokret. Na štand je stigla grupa ljudi arapskog porijekla, srdačna i otvorena, impresionirana Sakibovim držanjem i pristupom. Umjesto klasične poslovne transakcije, susret se pretvorio u razmjenu priča, šala i međusobnog uvažavanja. Na kraju tog dana, Sakib je primio nesvakidašnji “poklon” – čak petnaest automobila, što je dodatno uzburkalo atmosferu na izložbi i izazvalo nevjericu među prisutnima.
Sve to nije moglo proći nezapaženo, pa je i sam šef bio svjedok neobičnog niza događaja. Ipak, umjesto oduševljenja, na njegovom licu se mogla pročitati zbunjenost. Prišao je Sakibu i, ne skrivajući sumnju, upitao kako uspijeva prodavati automobile na tako neobičan i nekonvencionalan način. Sakib ga je saslušao mirno, s osmijehom koji je odavao potpunu sigurnost u sebe. Zatim je izgovorio rečenice koje su zvučale gotovo nevjerovatno – da njegove međunarodne veze sežu daleko izvan granica sajma, da ga ljudi prepoznaju širom svijeta i da njegov ugled otvara vrata na mjestima na koja drugi ne mogu ni pokucati.
- U tom zanosu samopouzdanja, Sakib je otišao i korak dalje. Spomenuo je da održava dobar odnos čak i s Papom, izgovarajući to toliko uvjerljivo da je na trenutak i sam šef zastao. Umjesto rasprave, Sakib je predložio da se razmišlja otvorenije i da se “čuje poruka” koju, navodno, Papa šalje svijetu. Vrhunac njegove priče bio je prijedlog koji je sve prisutne ostavio bez teksta – ponudio je opkladu od 10.000 eura da će, ukoliko šef otputuje u Vatikan, lično svjedočiti njegovom susretu s Papom.
Iako je prijedlog zvučao kao čista fantazija, Sakibova sigurnost nije ostavljala prostora za sumnju. Nedugo zatim, pojavila se informacija da se put u Vatikan zaista organizuje i da je šef o tome već obaviješten. Napetost je rasla, a svi su s nestrpljenjem čekali rasplet ove neobične priče. Kada je došao taj dan, scena je bila gotovo filmska. Sakib i njegov otac pojavili su se na balkonu, ulazili i izlazili kao da je riječ o unaprijed režiranom trenutku, ostavljajući snažan utisak povezanosti i važnosti.
- Dok je Sakib stajao na balkonu i mahao okupljenima s visine, šef je ostao dole, na trgu, okružen ljudima i vlastitim mislima. Prizor je bio toliko intenzivan da je u jednom trenutku vlasniku pozlilo. Sakib je bez oklijevanja pritrčao, polio ga vodom i pokazao iskrenu zabrinutost, ponavljajući pritom neobičnu frazu „wako – nako“, koja je u tom haosu zvučala kao neka tajanstvena mantra. Njegova reakcija dodatno je pojačala dojam da je riječ o čovjeku koji uvijek zna šta radi, čak i u najnepredvidivijim situacijama.
U metežu koji je uslijedio, jedna osoba se raspitivala ko je čovjek koji je mahao s balkona pored Sakiba, jer je upravo on, prema riječima nadređenog, poremetio tok događaja koji je do tada djelovao savršeno kontrolisano. Ta pitanja su samo dodatno raspirila priču koja je već počela da se širi poput urbane legende. Sakib je, svjesno ili ne, postao simbol snalažljivosti, improvizacije i vjere u vlastitu priču, bez obzira na to gdje se nalazi.
Na kraju, ova anegdota ostaje kao podsjetnik da uspjeh ponekad ne dolazi samo iz striktnih pravila i planova, već i iz hrabrosti da se ispriča dobra priča i da se u nju dovoljno snažno povjeruje. Granica između blefa i genijalnosti često je tanka, ali u Sakibovom slučaju, upravo je ta granica stvorila događaj koji se i danas prepričava s dozom nevjerice i osmijehom.
