Šta uraditi s odjećom i ličnim stvarima preminule osobe pitanje je koje se u porodicama otvara tiho, ali nerijetko vrlo teško, jer iza svake jakne, marame ili para cipela stoji i uspomena, i navika, i odsustvo koje je tek nastupilo.
U mnogim sredinama na Balkanu i dalje se prenose stara vjerovanja o tome kada je „pravo vrijeme” da se garderoba skupi, pokloni ili ukloni, dok savremeniji pristup naglašava da za takvu odluku ne postoji jedinstveno pravilo, nego da ona zavisi od porodičnih običaja, vjerskih uvjerenja i emocionalne spremnosti onih koji ostaju.
U danima nakon smrti bliske osobe kuća često izgleda isto, a ipak potpuno drugačije. Predmeti ostaju na svojim mjestima, ali više ne nose svakodnevnu prisutnost osobe kojoj su pripadali. Upravo zato ormar, vješalica ili obuća pored vrata mogu djelovati snažnije nego što bi iko očekivao; nisu to samo komadi tkanine i obuće, nego mali podsjetnici na ritam života koji je prekinut.
Zbog toga se u mnogim porodicama odgađa trenutak kada treba otvoriti ormar i krenuti s razvrstavanjem. Nekima je teško čak i prići stvarima pokojnika, dok drugi osjećaju potrebu da što prije počnu s uredovanjem prostora, jer im je upravo taj praktični korak prvi način da se nose s gubitkom. Oba pristupa su dio žalovanja i ne bi ih trebalo mjeriti tuđim očekivanjima ili nametnutim pravilima.
Odjeća gotovo nikada ne ostaje samo odjeća. Džemper koji je neko najradije nosio, kaput iz zimskih dana, košulja za porodična okupljanja ili marama koja se godinama prebacivala preko ramena postaju predmet sjećanja, a ne samo predmet upotrebe. U tome i jeste razlog zbog kojeg razvrstavanje može biti izuzetno emotivno: porodica ne odlučuje samo o stvarima, nego i o tome kako će čuvati uspomenu na osobu koja više nije tu.
Stara vjerovanja i porodični običaji
Na različitim prostorima Balkana razvijali su se običaji koji su se odnosili na stvari pokojnika, a posebno na garderobu. U nekim sredinama vjerovalo se da odjeća na simboličan način zadržava trag osobe koja ju je nosila, pa se prema njoj odnosilo s posebnom pažnjom. Negdje su stara vjerovanja išla i dotle da se odjeća spaljivala ili uništavala, uz uvjerenje da se time prekida veza između svijeta živih i umrlih.
Takva praksa, međutim, nije bila ista u svim krajevima, niti su je prihvatale sve porodice. Dok su jedni strogo poštovali naslijeđeni običaj, drugi su se vodili ličnim osjećajem, praktičnim potrebama ili drugačijim vjerskim tumačenjem. Upravo zbog toga je i danas važno naglasiti da ne postoji jedno pravilo koje bi vrijedilo za svakoga i svaku kuću.
Običaji su, pored simbolike, imali i svoju psihološku težinu. U kućama u kojima se smrt osjeti naglo i snažno, rituali često pomažu da se stvori nekakav red u periodu koji je sam po sebi poremećen. Nekome je važan upravo taj osjećaj da postoji put kojim se prolazi, pa makar bio zasnovan na tradiciji, navici ili vjerovanju koje se prenosi s koljena na koljeno.
U tom prostoru između vjerovanja i lične potrebe često se krije i najteži dio odluke. Porodica ne mora samo da odluči šta će uraditi s predmetima, već i kada je uopće spremna da se s njima suoči. Zbog toga se i isti predmet u različitim kućama doživljava potpuno drugačije: negdje je to samo stara jakna, a negdje dio svakodnevnog života koji je trajao godinama.
Zašto se posebno spominje četrdeset dana
Jedno od najraširenijih narodnih vjerovanja vezuje se za prvih 40 dana nakon smrti. U tradicionalnim običajima taj period često je imao posebno mjesto i povezivao se s pojačanim poštovanjem prema pokojniku. Zbog toga su neke porodice izbjegavale da diraju garderobu, premještaju lične stvari ili mijenjaju raspored u kući prije nego što taj rok prođe.
Ipak, važno je razlikovati običaj od obavezujućeg pravila. Danas porodice postupaju različito: jedni se drže naslijeđenog ritma, drugi slijede vlastitu procjenu i emocionalnu spremnost, a treći pokušavaju da povežu tradiciju s praktičnim okolnostima života. Zbog toga ne postoji jedan tačan trenutak koji bi bio ispravan za sve.
Tu se najčešće i javlja unutrašnji pritisak: šta je ispravno prema običaju, a šta prema vlastitom osjećaju. Odluka o odjeći zato često postaje dio šireg suočavanja s gubitkom, u kojem se miješaju vjera, navike, sjećanja i potreba da se dom polako vrati u ravnotežu. U tom smislu, vrijeme nije samo kalendarska kategorija, nego i mjera spremnosti.
U mnogim domovima upravo taj postepeni povratak svakodnevici izgleda kao niz malih koraka. Ne počinje velikim odlukama, nego sitnim radnjama: pomjeranjem stvari, zatvaranjem ormara, odvajanjem komada koji imaju posebnu vrijednost i odlaganjem onih za koje se odluka tek treba donijeti. Takav tempo nekima daje osjećaj da zadržavaju dostojanstvo uspomene, a sebi ostavljaju prostor da tugu nose vlastitim ritmom.
Poklanjanje, čuvanje i traženje ličnog mira
Danas mnoge porodice biraju da odjeću pokojnika poklone humanitarnim organizacijama, ljudima slabijeg imovinskog stanja ili onima kojima je potrebna. Takva odluka može imati posebno značenje jer stvari ne ostaju zatvorene i neiskorištene, nego nastavljaju služiti nekome drugom. Za dio porodica to je i način da predmet dobije novu svrhu, bez da se prekine veza s poštovanjem prema osobi kojoj je pripadao.
To, međutim, ne znači da sve mora biti predato dalje. Mnogi ljudi sačuvaju nekoliko stvari koje imaju najveću emotivnu vrijednost: jaknu koju je pokojnik najčešće nosio, šal, sat ili neki drugi predmet koji ih podsjeća na zajedničke godine. Takvi komadi često ostaju kao tihi čuvari uspomene i ne nose praktičnu, nego prije svega ličnu težinu.
Za jedne je dovoljno zadržati tek jedan ili dva predmeta, dok drugi žele ostaviti više stvari i tek kasnije odlučiti šta će s njima. Postepeno razvrstavanje često je lakše od donošenja svih odluka odjednom. Ormar se može pregledati u više navrata, u trenutku kada osoba osjeti da ima dovoljno snage da se suoči sa svakim komadom ponaosob.
Najvažnije je da se takve odluke ne donose pod pritiskom. Osoba koja je izgubila bliskog člana porodice prolazi kroz dovoljno težak period i bez dodatnog osjećaja obaveze ili tuđeg mišljenja. Zbog toga se često i savjetuje da se ne gleda samo na sat i kalendar, nego i na unutrašnju spremnost porodice da napravi naredni korak.
Porodične vrijednosti, vjerska uvjerenja i lična osjećanja u ovakvim trenucima često imaju veću težinu od bilo čijeg tuđeg pravila. Neko će pronaći mir tako što će stvari uredno pokloniti, neko će ih dugo čuvati, a neko će ih rasporediti između uspomena i pomoći drugima. U svakom od tih izbora važni su i poštovanje prema pokojniku i obzir prema onima koji ostaju.
Materijalne stvari s vremenom mijenjaju mjesto ili vlasnika, ali njihova težina u porodici najčešće dolazi iz sjećanja koja su uz njih vezana. Zato pitanje šta uraditi s odjećom preminule osobe nema jedan odgovor. Ono se rješava tiho, unutar kuće i unutar srca, onako kako porodica može da podnese i kako joj najviše odgovara u danima kada i najmanji predmet može nositi težinu veću od sebe.
