Na obali napuštenog jezera na rubu okruga Iași spasilačka ekipa je očekivala najgori ishod, ali je intervencija ronilaca završila neočekivanim preokretom: žena koja je izvučena s dna vode uspjela je ponovo udahnuti, a kasnije je potvrđeno i da je beba koju je nosila ostala živa.
Iako je na prvi pogled sve ukazivalo na još jednu tragičnu potagu, ono što je ronilac Iacob Marinescu zatekao pod vodom, kao i ono što je žena kasnije rekla nakon što je došla svijesti, pretvorilo je taj dan u priču koju ni on ni medicinsko osoblje nisu mogli lako objasniti.
Na mjestu gdje je vladao potpuni mir, bez prolaznika i bez svjedoka, ostali su samo tragovi koji su pokazivali da se neko posljednji put približio jezeru i nestao u njegovoj blizini.
Uz obalu su bile uredno ostavljene ženske sandale, torba boje vrhnja, telefon u ružičastoj maskici i boca vode iz koje je neko ranije pio. U mokroj zemlji vidjeli su se tragovi bosih stopala koji su vodili prema vodi, ali nijedan nije pokazivao povratak.
Za ljude koji su stigli na teren to je bio jasan znak da je potraga hitna, a za Marinescua signal da će ulazak u jezero biti mnogo zahtjevniji nego što izgleda sa suhe obale.
Jezero nije bilo prirodno nastalo, nego se formiralo na mjestu nekadašnjeg kamenoloma koji je nakon napuštanja postupno ispunila voda. Upravo zbog toga lokalni stanovnici godinama su upozoravali da je riječ o prostoru u kojem se ispod površine kriju ostaci metalnih konstrukcija, dijelovi mašina i duboka udubljenja u kojima se čovjek lako može zaglaviti.
Takva pozadina odmah je dala do znanja da će potraga zahtijevati maksimalan oprez i da se svaka greška može skupo platiti.
Iacob Marinescu je, prema opisu događaja, odmah po dolasku provjerio opremu i pripremio se za zaron. Takve situacije traže brzinu, ali i smirenost, posebno kada je riječ o mutnoj vodi u kojoj je vidljivost gotovo nikakva. Svjetlost njegove lampe presijecala je tamu, osvjetljavajući kamenje, mulj i zahrđale dijelove koji su ležali razasuti po dnu. Što je dublje ulazio, to je prostor bio tmurniji i neprozirniji.
Na približno dvanaest metara dubine ugledao je tijelo žene između dvije stijene. Bila je nepomična, a haljina joj se prilijepila uz tijelo. Iz samog prizora bilo je jasno da je trudna, što je potragu učinilo još osjetljivijom. Ronilac je u tom trenutku morao brzo procijeniti postoji li ikakva mogućnost da je još živa i da se može izvući prije nego što bude prekasno.
Oslobađanje iz metalnih dijelova koji su je držali nije moglo biti grubo niti naglo. Prostor je bio uzak, a preglednost loša, pa je svaki pokret morao biti precizan. Nakon nekoliko trenutaka, uz pomoć kolega, uspio ju je izvući prema površini. Za ljude na obali to je bio tek prvi korak u borbi koja se nastavila odmah po izlasku iz vode.
Na samoj obali počeli su pokušaji oživljavanja. Bolničar je radio pritiske na prsni koš, dok su ostali članovi ekipe pratili svaki mogući znak života. Prema opisu događaja, činilo se da tijelo dugo ne reaguje. U takvim trenucima prostor između nade i odustajanja zna biti veoma kratak, ali ekipa nije prekidala postupak.
Potom se dogodilo ono što niko nije očekivao: žena je iznenada udahnula, počela snažno kašljati i iz pluća izbacivati vodu. Za spasioce koji su se spremali na najgori ishod to je bio preokret koji je promijenio tok čitave akcije. Nakon toga je prevezena u bolnicu, gdje su ljekari otkrili dodatnu vijest koja je sve prisutne ostavila bez riječi — dijete koje je nosila bilo je živo.
Za medicinski tim to je značilo da tragedija nije završila onako kako je izgledalo u prvim minutama. Za spasioce je, pak, to bio rijedak trenutak u kojem su se složile i brzina i sreća, iako je cijeli slučaj i dalje nosio snažnu dozu neizvjesnosti. Činjenica da je i trudnoća sačuvana dodatno je izdvojila ovaj slučaj među mnogim teškim intervencijama s kojima se spasilačke ekipe susreću.
Kada je dovoljno došla sebi da može govoriti, žena je pokušala objasniti kako je dospjela u vodu. Rekla je da je tog dana došla do jezera nakon teške svađe s bivšim partnerom, ali je naglasila da nije imala namjeru da uđe u vodu. Prema njenim riječima, poskliznula se na mokroj obali i pala.
U početku je pokušavala plivati prema površini, no ubrzo se situacija zakomplikovala kada joj se noga zaglavila između metalnih dijelova na dnu jezera.
Što se više pokušavala osloboditi, to je položaj postajao teži. Kako je kasnije opisano, nestajao joj je zrak, a osjećaj nemoći postajao je sve izraženiji. To je bilo objašnjenje njenog boravka na dnu vode, ali ne i cijele priče, jer je naknadno izgovorila i nešto što je dodatno zbunilo sve koji su je slušali.
U bolničkoj sobi, pred Iacobom Marinescuom i medicinskim osobljem, žena je govorila o trenutku koji je provela zarobljena pod vodom. Prema opisu, tvrdila je da se tada dogodilo nešto što ni sama nije znala objasniti. Upravo ta sigurnost s kojom je opisivala iskustvo ostavila je snažan utisak na sve prisutne, a ronilac je kasnije priznao da mu je upravo taj dio priče ostao najviše u sjećanju.
Takve intervencije često pokažu koliko je tanka granica između tragedije i preživljavanja, naročito kada je riječ o mjestima poput ovog jezera, koje već godinama nosi reputaciju opasnog terena. U ovom slučaju, međutim, priča nije ostala samo na tehničkom spašavanju.
U nju su se upleli i trenutak u kojem je žena ponovo udahnula, i činjenica da je beba ostala živa, kao i njen kasniji pokušaj da objasni šta je doživjela dok je bila pod vodom.
Za spasilačku ekipu taj dan je počeo kao još jedna potraga u opasnom jezeru, a završio se događajem koji su prisutni dugo pamtili. Žena i njeno dijete dobili su priliku za novi početak, dok je ronilac koji ju je pronašao ostao s uspomenom na prizor i riječi koje, kako je sam rekao, i dalje ne može do kraja objasniti.
