U sarajevskoj mahali iznad Baščaršije, gdje su mnoge porodične priče ostale upisane u sjećanje komšija mnogo duže nego u službene arhive, danas više ne postoji kuća u kojoj je dio djetinjstva proveo Haris Džinović. Stari objekat je srušen, na njegovom mjestu kasnije je sagrađena nova kuća, a prostor je nakon prodaje dobio sasvim drugačiju namjenu i pretvoren je u turističke apartmane.
Ta promjena je za lokalne stanovnike više od obične građevinske priče. Riječ je o mjestu koje i dalje povezuju s djetinjstvom jednog od najpoznatijih pjevača s ovih prostora, čovjeka koji je upravo iz tog dijela Sarajeva krenuo prema velikoj muzičkoj karijeri. Za one koji su ga pamtili kao dječaka iz komšiluka, nestanak stare kuće nije izbrisao uspomenu na vrijeme kada je bio dio svakodnevnog života mahale.
Prema svjedočenju starijeg stanovnika tog naselja, koje je prenio Kurir, Haris je u maloj kući živio sa majkom Hatidžom i tetkom. Hatidža je bila porijeklom iz Trebinja, a kuća je pripadala njenoj sestri. U tom prostoru porodica je pronašla privremeno utočište nakon razvoda Harisovih roditelja, majke Hatidže i oca Muhameda, pa je mahala postala mjesto njegovog odrastanja, školovanja života i prvih susreta sa svijetom koji će ga kasnije daleko odvesti.
Djetinjstvo u mahali koja pamti ljude
Mnogo prije koncerata, publike i statusa jedne od najvećih zvijezda regionalne scene, Haris Džinović živio je u okruženju koje nije nudilo ništa osim svakodnevice, komšiluka i skromnog porodičnog života.
Za dijete iz tog vremena, taj dio Sarajeva bio je prostor u kojem se uči kako se dijeli, radi i raste, a lokalni stanovnici ga i danas opisuju kao nekoga ko je pripadao raji, bez ikakve distance koju kasnija slava obično donosi.
Važno je naglasiti da se detalji o njegovom ranom životu u najvećoj mjeri oslanjaju na lična sjećanja ljudi koji su ga poznavali u mahali. To znači da se ovdje ne govori o službenoj biografiji nego o živim uspomenama, kakve često daju najprecizniju sliku o tome kako je neko izgledao prije nego što postane javna ličnost.
Upravo takva svjedočenja otkrivaju i porodični okvir u kojem je odrastao, kao i atmosferu koja je pratila njegov preseljenje u taj dio grada.
U mahali je Haris, prema riječima komšije, bio prepoznatljiv i po nečemu što nije imalo veze s muzikom. Pamti ga se kao vrlo sposobnog mladića u sportu, posebno u skijanju i fudbalu. Porodica je, navodno, priželjkivala da se okrene poslu koji bi bio sigurniji i, kako se tada vjerovalo, ozbiljniji.
Ali već u mladosti pokazivao je da ga najviše privlači muzika, a harmonika je bila instrument na kojem je sve jasnije oblikovao svoj put.
Od porodične kuće do turističkih apartmana
Stari objekat u kojem je Haris odrastao više ne postoji. Srušen je, a na toj lokaciji kasnije je podignuta nova kuća. Prema dostupnim informacijama iz izvora, nekretnina je potom prodata, a današnji izgled tog prostora sasvim je drugačiji od onog kojeg se sjećaju ljudi iz mahale. Umjesto porodičnog doma, sada se tu nalaze smještajni kapaciteti namijenjeni turistima.
Takva promjena u starim sarajevskim mahalama nije rijetkost, ali ovdje dobija dodatnu težinu jer je riječ o kući povezanoj s djetinjstvom poznatog umjetnika. Mjesta koja su nekada bila privatna, skromna i porodična, često tokom godina mijenjaju namjenu i prilagođavaju se novim ekonomskim i urbanim okolnostima. U ovom slučaju, sjećanje na jednu porodicu ostalo je sačuvano uglavnom u pričama stanovnika, dok je fizički trag nestao zajedno sa starim objektom.
Prema informacijama koje su prenesene, Harisova nećaka je kasnije prodala nekretninu. Time je zatvoren još jedan krug promjene, od porodičnog doma do nove funkcije prostora u gradu koji se stalno mijenja. Ipak, za komšije koje su ga pamtili kao dječaka, ta adresa i dalje nosi staru priču, bez obzira na to šta se na njoj danas nalazi.
Sjećanja koja ostaju duže od zidova
Komšija koji je godinama živio u tom kraju ispričao je da se Haris nakon preseljenja više nije često viđao u staroj mahali, jer ga je muzika odvela drugim putem. To je bio prirodan slijed za nekoga čija je karijera ubrzo počela da raste, ali u lokalnim pričama on je ostao prije svega poznat kao nekadašnji komšija, a tek onda kao velika zvijezda.
U tom odnosu između privatnog sjećanja i javne slave leži i razlog zbog kojeg ova priča i dalje izaziva interes.
Lokalni svjedok je, prema prenesenim navodima, govorio i s dozom topline, gotovo kao neko ko bi volio da Haris jednog dana ponovo svrati u kraj i pozdravi ljude koji ga pamte. Takav poziv nije samo gesta nostalgije, nego i podsjetnik da su mahale često mjesta gdje su veze između ljudi jače od promjena koje kasnije donese vrijeme. Tu su kuće možda male, ali su uspomene uporne i dugovječne.
Priča o rušenju stare kuće i nastanku novih apartmana zato nije samo priča o nekretnini. Ona govori i o tome kako se grad mijenja, kako nestaju poznati orijentiri i kako komšiluk nastavlja da čuva uspomene onda kada fizički tragovi više nisu tu.
U Sarajevu, gdje se slojevi prošlosti i sadašnjosti stalno preklapaju, takva mjesta dobijaju posebno značenje, naročito kada su vezana za ljude čiji je put od obične mahale vodio ka širokoj publici.
Danas turisti prolaze pored prostora koji je nekada bio dio jedne porodične svakodnevice, a tek poneki stanovnik zna da iza nove namjene stoji uspomena na djetinjstvo popularnog pjevača. U tome je i posebna tišina ove priče: kuća je nestala, ali je ostala uspomena ljudi koji su u njoj vidjeli jedan od početaka Harisovog života.
Za one koji pamte taj period, Haris Džinović i dalje pripada i pozornicama i onoj uskoj sarajevskoj ulici iznad Baščaršije, gdje su prvi komadi života prolazili daleko od reflektora. A upravo zato priča o nestaloj kući ostaje više od lokalne zanimljivosti: ona čuva trag o tome odakle je sve počelo.
