Verica Rakočević je godinama poslije jedne od najtežih epizoda iz mladosti ponovo govorila o silovanju koje je doživjela kao vrlo mlada djevojka, naglašavajući da za takav zločin ne može postojati nikakvo opravdanje i da je najveća greška bila to što tada nije otišla u policiju.
Poznata modna kreatorka, čije se ime decenijama vezuje za javni uspjeh, estetiku i prepoznatljiv profesionalni stav, u toj ispovijesti nije govorila kao javna ličnost nego kao žena koja je nosila teret traume daleko od očiju drugih. Njeno svjedočenje podsjetilo je koliko dugo posljedice seksualnog nasilja mogu ostati prisutne, čak i kada se spoljašnji život razvija u potpuno drugom smjeru.
Prema onome što je iznijela, počinilac je bio mladić kojeg je poznavala i s kojim je išla u razred. Upravo taj detalj, kako je sama objašnjavala, dodatno je pojačao osjećaj stida i zbunjenosti, jer se nasilje nije dogodilo od nepoznate osobe, nego od nekoga ko je bio dio njenog svakodnevnog okruženja.
Iako je o svemu govorila oprezno i bez želje da ulazi u previše detalja, Rakočević je jasno stavila do znanja da joj je tema i dalje teška. Nije pokušavala umanjiti ono što se dogodilo niti ublažiti riječima koje bi promijenile suštinu. Naprotiv, insistirala je na tome da seksualno nasilje mora biti prepoznato kao zločin i da odgovornost uvijek ostaje na onome ko ga je počinio.
Teret ćutanja i odluka zbog koje žali
Kako su prenosili domaći mediji, kreatorka nije prijavila napad policiji. Kasnije je govorila da je, kada je prošlo određeno vrijeme, počela vjerovati kako prijavljivanje više nema smisla i da bi ponovno otvaranje svega što se dogodilo donijelo samo novu bol. Ta odluka, donesena u trenutku kada je bila vrlo mlada, danas joj je jedan od najtežih ličnih tereta.
Posebno je naglasila da je odrasla uz stroge roditelje i da tada nije znala kako bi reagovali kada bi im rekla šta joj se dogodilo. Tek mnogo kasnije, kako je objašnjavala, shvatila je da bi upravo oni vjerovatno bili njen “zid zaštite”. U mladosti je, međutim, o svemu razmišljala kroz strah i nepovjerenje prema vlastitoj sposobnosti da izgovori istinu naglas.
U takvom stanju nije neobično što je odgovornost počela tražiti u sebi. Verica je priznala da je kao veoma mlada dugo nosila osjećaj da je i sama na neki način kriva za ono što joj se dogodilo. Upravo to unutrašnje preispitivanje jedan je od najtežih aspekata trauma koje pogađaju žrtve seksualnog nasilja, jer se stvarni krivac često izgubi iza srama koji ostane na strani povrijeđene osobe.
Njena priča time dobija širi društveni smisao. Ne govori samo o jednom bolnom događaju iz života poznate žene, nego i o obrascu ponašanja koji se ponavlja kod mnogih preživjelih: strah od reakcije porodice, nesigurnost pred institucijama i uvjerenje da će ih okolina osuditi ako progovore. Zbog toga su njene riječi dobile težinu savjeta, ali i opomene.
U javnom obraćanju nije pokušavala da gradi dramatičnu priču niti da identitet muškarca pretvori u centralnu temu. Prema pisanju regionalnih medija koji su prenosili njenu izjavu, nikada nije željela javno otkriti ime osobe za koju kaže da ju je silovala. Navela je tek da su zajedno išli u razred, ali nije išla dalje od toga. Time je fokus zadržala na iskustvu žrtve, a ne na dodatnom javnom razotkrivanju.
Poruka ženama koje tek treba da progovore
Najvažniji dio njenog javnog istupa bio je apel ženama koje dožive nasilje da ne ostanu same i da što prije potraže pomoć. Rakočević je govorila da je prijava važna, ali i da prethodno postoji jednako važan korak: razgovor s osobom kojoj se vjeruje, prekid izolacije i traženje zaštite. U njenim riječima nije bilo ni traga relativizaciji onoga što se dogodilo.
Prema njenom objašnjenju, odgađanje prijave i dugo ćutanje nisu riješili problem, nego su samo produžili lični bol. Zato je iz današnje perspektive govorila drugačije nego onda kada je bila mlada i uplašena. U poruci koju je poslala javnosti, posebno djevojkama i ženama, naglasila je da se nasilje mora prijaviti i da se ne smije dopustiti da žrtva ostane sama sa osjećajem srama.
U njenoj ispovijesti važan je i širi društveni kontekst: mnoge osobe koje prežive seksualno nasilje ne prijavljuju odmah događaj upravo zbog straha od osude, nepovjerenja u institucije ili osjećaja da ih niko neće razumjeti. Rakočević je, govoreći iz vlastitog iskustva, pokazala kako takvi unutrašnji mehanizmi mogu godinama držati čovjeka u tišini. To nije bila priča o slabosti, nego o posljedicama traume.
Ona je pritom više puta vraćala pažnju na odgovornost odraslih i okoline. Kada je kasnije govorila o roditeljima, opisivala ih je kao moguć oslonac, iako ih tada nije vidjela na taj način. To naknadno razumijevanje pokazuje koliko trauma mijenja način na koji osoba tumači sopstveni život, ali i koliko je podrška porodice važna kada se nasilje otkrije.
Život poslije traume i snaga koja ne briše ranu
Domaći portali koji su prenosili njenu ispovijest podsjetili su i na druge njene javne izjave, u kojima je govorila o godinama, životu i svemu što je prošla. Verica je ranije priznala da se ne opterećuje pretjerano brojem godina, iako ponekad sama zastane pred činjenicom koliko je vremena prošlo. Umjesto da se zatvara u strah od starenja, trudila se da ostane okrenuta onome što još uvijek želi i može da ostvari.
Život je opisivala kao niz padova, rana i pokušaja da se ponovo ustane. Takva metafora u njenom slučaju dobija dodatnu težinu jer nije riječ o opštoj filozofskoj slici, nego o iskustvu žene koja je, kako je sama rekla, prošla kroz brojne “oluje” i privatno i profesionalno.
Iz tog ugla, njena javna riječ ima drugačiju vrijednost: nije samo podsjetnik na uspjeh, nego i na cijenu koju ponekad nose godine iza tog uspjeha.
Zato se iz cijele njene ispovijesti najjasnije izdvaja stav da zločin ne smije ostati skriven iza šutnje. Verica Rakočević nije govorila da bi izazvala sažaljenje, nego da bi prekinula obrazac u kojem žrtva nosi teret tuđe krivice. Njene riječi ostavljaju sliku žene koja je dugo ćutala, a zatim odlučila da upravo iz tog ćutanja pošalje poruku drugima da ne budu same.
U vremenu kada mnoge žrtve i dalje teško nalaze put do pomoći, takva ispovijest ne ostaje samo dio ličnog sjećanja. Ona postaje opomena da su strah, stid i šutnja često posljedice nasilja koliko i samo nasilje. A iz Veričinih riječi ostaje i najteži, ali i najpotrebniji podsjetnik: odgovornost nikada ne pripada onoj koja je preživjela, nego onome ko je nasilje počinio.
