Anketa na sarajevskim ulicama, u kojoj je prolaznicima postavljeno neugodno pitanje o tome koju državu najviše mrze, dobila je potpuno neočekivan odgovor: umjesto uvreda i podjela, dominirali su smirenost, distanca prema mržnji i naglašavanje da su politika i obični ljudi dvije različite stvari.
Novinarska ekipa je u Sarajevu pokušala dobiti reakcije na pitanje koje je, po samoj formulaciji, moglo otvoriti prostor za oštre i neprijatne odgovore. Ipak, već na prvim koracima ankete postalo je jasno da prolaznici ne žele ići tim putem. Umjesto da biraju neku državu kao predmet ljutnje, mnogi su odmah osporili sam okvir pitanja, kao da poručuju da im je ideja kolektivne mržnje sama po sebi strana.
U toj kratkoj uličnoj anketi posebno se izdvojila spremnost ljudi da razgovor vrate na praktične teme. Neki su govorili o cijenama, neki o porezima, a neki o svakodnevnim problemima koji ih tište više od bilo kakvih političkih narativa.
Upravo zato je cijeli sadržaj odjeknuo šire od samog videa: pokazao je da se u Sarajevu, uprkos teškom nasljeđu i čestim političkim tenzijama, i dalje čuva jedna vrlo jednostavna, ali važna granica između nezadovoljstva i mržnje.
Politika je jedno, narod je drugo
Jedan od prolaznika sažeo je svoj stav rečenicom: „Politika je jedno, narod je drugo“. Taj odgovor nije stigao kao naučena fraza, nego kao spontana reakcija čovjeka kojem je očito dosta stalnog preslagivanja neprijateljstava po političkim mjerilima. U njegovoj izjavi bilo je više zamora nego ogorčenja, što je možda i najvažniji detalj cijele priče: ljudi ne reagiraju više na provokaciju onako kako bi neko mogao očekivati.
Takav ton odgovora ponavljao se iz intervjua u intervju. Nije bilo želje da se druge države izdvoje kao krivci za lično ili društveno nezadovoljstvo. Naprotiv, odgovorima je dominirala poruka da su ljudi premoreni od konflikata koje ne doživljavaju kao svoje, i da ne vide smisao u tome da se dodatno hrane podjelama. U tom smislu, anketa je više govorila o mentalitetu grada nego o samom pitanju koje je postavljeno.
Sarajevo je, historijski gledano, grad u kojem se različitosti često prelamaju kroz svakodnevni život. Upravo zato odgovori prolaznika djeluju značajno: oni ne dolaze iz apstraktne rasprave, nego iz sredine koja je u prošlosti imala dovoljno razloga da razvije oprez prema mržnji. Kada takva sredina odbaci ideju da se cijela država ili narod pretvore u metu frustracije, to govori i o unutrašnjoj potrebi za normalnijim, tišim i stabilnijim javnim govorom.
Mladi, humor i svakodnevni problemi
Posebno zanimljiv bio je dio u kojem su novinari razgovarali s mlađim prolaznicima, među kojima je bilo studenata i ljudi na putu prema poslu. Njihovi odgovori pokazali su da se odnos prema ovakvim pitanjima kod mlađih generacija dodatno udaljava od retorike koja podrazumijeva kolektivnu krivicu. Jedan mladić je rekao: „Mi na Balkanu imamo toliko svojih problema da mrziti još nekoga… nema smisla.“
Ta rečenica nosi mnogo više od običnog komentara. U njoj se osjeća generacijski umor od stalnih kriza, ali i prilično jasan osjećaj prioriteta. Ljudi koji svakodnevno razmišljaju o poslu, troškovima, obrazovanju ili egzistenciji teško mogu ozbiljno reagirati na pitanje koje traži da neku državu proglase predmetom najjače mržnje.
Upravo zbog toga su se odgovori često preusmjeravali na životni standard, cijene u marketima ili administrativne i fiskalne terete koji ih direktno pogađaju.
Humor je, očekivano, bio jedno od najčešćih sredstava odbrane od loše postavljenog pitanja. Jedan sredovječni gospodin uz osmijeh je rekao da najviše mrzi „poreze“, dok je jedna gospođa poručila da bi radije mrzila „cijene u marketima nego bilo koju državu“. Ti odgovori nisu bili samo duhoviti, nego i vrlo precizni: pokazali su da su ljudi spremni jasnije artikulirati ekonomski pritisak nego ulaziti u logiku međudržavne netrpeljivosti.
Šira slika Sarajeva u ovakvim anketama
Ovakav tip uličnih anketa često se koristi da bi se dobio oštar, kontroverzan ili emotivno nabijen sadržaj. Međutim, u ovom slučaju rezultat je bio suprotan očekivanom. Umjesto verbalnog sukoba, dobivena je slika grada koji, barem u javnim odgovorima, uporno odbija kolektivizirati mržnju. To je posebno važno u sredini koja je dugo bila opterećena ratnim iskustvom i složenim odnosima među zajednicama.
U tekstu izvornog priloga podsjeća se i na to da su domaći mediji, među kojima su Klix.ba, Avaz i N1, ranije izvještavali o sličnim reakcijama građana na pitanja o međuljudskim i međunacionalnim odnosima.
Spominju se i Oslobođenje, Radio Sarajevo te Nova BH, uz napomenu da su u svojim izvještajima ukazivali na visok stepen tolerancije, kao i na činjenicu da se mladi sve manje oslanjaju na narative podjela, a sve više na pitanja stabilnosti, ekonomije i normalnog života.
To ne znači da su svi problemi nestali ili da je javni prostor oslobođen tenzija. Naprotiv, upravo zato je ovakav odgovor građana zanimljiv: on ne poriče teško naslijeđe, nego ga prevodi u stav da obični ljudi ne moraju i ne trebaju živjeti kroz logiku stalnog neprijateljstva.
Kada anketirani kažu da je život već dovoljno težak, oni zapravo govore da nema smisla dodatno ga otežavati mržnjom koja ne rješava nijedan konkretan problem.
Na kraju je upravo to i ostalo kao najjači utisak: ljudi su izabrali da ne učestvuju u proizvodnji nove netrpeljivosti. Umjesto da prihvate ponuđeni okvir, vratili su razgovor na ono što ih stvarno dotiče, a to su životni troškovi, posao, svakodnevna nervoza i potreba da se normalno živi bez stalnog traženja novog protivnika.
Zato je ova kratka ulična anketa u Sarajevu dobila veće značenje od samog videa. Pokazala je grad u kojem se, uprkos svemu što nosi sa sobom, još uvijek može čuti glas koji ne traži mržnju nego predah. A to je, u ovom slučaju, možda najvažniji odgovor koji su novinari mogli dobiti.
