Oglasi - Advertisement

Sjećanje starije žene na prvu bračnu noć u muževoj kući otvara priču o običajima koji su nekada bili dio svakodnevice, a danas mnogima djeluju teško zamislivi. U toj ispovijesti nema idealizirane svadbe ni romantičnog početka bračnog života, nego umor, stid, pritisak rodbine i osjećaj da se od mlade žene očekuje više nego što može podnijeti.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Priča je zabilježena kao lično svjedočenje starije žene, a prenijela ju je Iskra islama, dok je portal Novi.ba objavio 4. februara 2023. godine. Riječ je o intimnom prisjećanju na vrijeme kada je mlada, nakon udaje, ulazila u muževu porodicu pod budnim okom brojnih gostiju, starijih žena i komšiluka, uz stroga pravila ponašanja koja su tada bila gotovo podrazumijevana.

Ono što ovo svjedočenje čini upečatljivim jeste upravo kontrast između očekivanja i stvarnosti. Dok bi današnje generacije svadbu najčešće povezale s veseljem, privatnošću i zajedničkim slavljenjem, za mnoge žene nekadašnji prvi dan u novom domu značio je i prvi ozbiljan susret s nizom obaveza, posmatranja i nepisanih pravila. U toj atmosferi, kako se vidi iz njenog sjećanja, osjećaji mlade žene ostajali su potpuno u drugom planu.

Kuća puna ljudi i osjećaj izgubljenosti

Prema tom sjećanju, prvi susret s muževom kućom bio je sve osim mirnog. U prostoru s tek nekoliko soba našli su se braća, sestre, snahe, zetovi, djeca i brojni komšije, svi željni da vide novu nevjestu i budu dio običaja koji su pratili njen dolazak. Umjesto trenutka u kojem bi mlada mogla predahnuti i priviknuti se na novu sredinu, dočekala ju je gužva u kojoj se teško snalazila.

Ona je, kako je ispričano, stajala među gotovo nepoznatim ljudima i osjećala se nesigurno, pa čak i uplašeno. Nije znala kada treba sjesti, kada ustati, kome se prvo obratiti niti koliko dugo će morati ostati u ulozi domaćice prije nego što joj bude dopušteno da se povuče. U takvom okruženju ni fizički umor nije imao prostora da bude priznat kao opravdanje.

U njenom prisjećanju jasno se vidi koliko je društveni okvir određivao svaki pokret. Čim bi sjela, dolazio bi neko nov i trebalo je ponovo ustati, pozdraviti, pokazati poštovanje i nastaviti večer kao da iscrpljenost ne postoji. Za mladu ženu to nije bio samo svečani prijem, nego i niz sitnih ispita izdržljivosti.

Posebno je upečatljivo to što se takvo ponašanje nije odnosilo samo na starije članove porodice. U priči se navodi da su i djeca dolazila da je pozdrave prema tadašnjim pravilima, što pokazuje koliko je čitava kuća bila uključena u ritual i koliko je malo prostora ostajalo za privatnost. Mladi brak, barem u tom iskustvu, nije počinjao u tišini, nego pod pogledima mnogih.

Odjeća, umor i teret običaja

Zasebno mjesto u njenom sjećanju zauzima svadbena nošnja. Majka joj je, kako je kazala, još od djetinjstva pripremala dijelove odjeće za buduću udaju, pa su pojedini komadi bili spremni mnogo prije nego što je došao dan vjenčanja. Među njima su bili ukrašeno jeleče, dimije, papuče izvezene zlatnim koncem i svileni detalji koji su nosili i svečanu i porodičnu simboliku.

Na glavi je nosila crveni prozirni pokrov, četkiju, ukrašenu metalnim novčićima koji su je činili teškom. Uz to su dolazili pojas od srme, naušnice, biseri i ukrasni lanac. Sve je, izvana posmatrano, djelovalo kao bogato uređena svadbena slika, ali iznutra je ista ta mlada žena osjećala kako joj težina odjeće i napor cijele večeri postaju sve nepodnošljiviji.

Kako je večer odmicala, umor je postajao sve vidljiviji. Noge su joj oticale, glava je boljela, a svako novo sjedenje prekidali su dolasci drugih ljudi. Umjesto da se smiri, ona je stalno morala ponovo ustajati i vraćati se u položaj koji se od nje očekivao. U jednom trenutku, prema vlastitom sjećanju, čak joj je bilo lakše ostati na nogama nego stalno mijenjati položaj.

U tom dijelu priče posebno su važni i njeni osjećaji nesigurnosti. Primjećivala je poglede i osmijehe okupljenih, pa se nelagoda samo pojačavala. To svjedočenje ne govori samo o jednoj večeri, nego i o vremenu u kojem su emocije mlade žene često bile potisnute iza očekivanja zajednice. Sve što je osjećala moralo je stati iza reda, običaja i porodičnih pravila.

Đerdek, pjesma i pritisak očekivanja

Poseban dio priče odnosi se na trenutak kada je odvojena od ostalih i smještena u sobu namijenjenu mladencima, đerdek. Tek tada je, kako se navodi, iz drugih prostorija dopro žamor muškaraca i pjesma „Trepetljika trepetala“, a njen suprug je uz veselje doveden do vrata i uveden u sobu. Taj detalj otkriva koliko je i najintimniji trenutak u tom običaju bio dio javno posmatranog rituala.

Kada je konačno ugledala muža, osjetila je olakšanje jer je napokon imala nekoga s kim može normalno razgovarati. Ipak, iscrpljenost je ostala, pa je pojela tek malo slatkog posluženja i željela da što prije zaspi. Znala je, međutim, da će sutradan morati rano ustati i pomagati svekrvi, što je značilo da se odmor ni tada nije podrazumijevao.

Najosjetljiviji dio njenog sjećanja vezan je za običaj prema kojem je porodica očekivala da se nakon prve bračne noći pokaže čaršaf kao navodni dokaz djevičanstva. Izvor pritom jasno navodi da je riječ o opisu iz jednog ličnog iskustva, a ne o medicinski pouzdanom načinu utvrđivanja nečije prošlosti. Takva praksa, kako je predstavljena u priči, nosila je snažan pritisak i ostavljala vrlo malo prostora za dostojanstvo i privatnost mlade žene.

Upravo zbog toga ova ispovijest i nakon mnogo godina zvuči snažno. Starica je, prema prenesenom svjedočenju, kasnije priznala da joj je drago što današnje mlade žene više ne moraju prolaziti kroz iste običaje. Govoreći o savremenijim vjenčanjima, istaknula je da mladi parovi danas imaju više prostora da budu sami, da putuju ili da barem dio dana provedu bez stalnog nadzora rodbine. Njena izjava nije tvrdnja da je tradicija nestala, već lični osjećaj olakšanja zbog promjena koje je doživjela kroz život.

Ostaje snažan utisak da je za nju prva bračna noć bila daleko teža nego što je mogla zamisliti dok je još kao djevojčica čekala trenutak udaje. Umjesto da pamti samo radost, u sjećanju su joj ostali nepoznati ljudi, težina odjeće, dugi sati stajanja i osjećaj da nije imala pravo na vlastiti mir. Zato i danas, kada prepričava tu večer, u njenim riječima više od svega odjekuje olakšanje što takav teret više nije pravilo koje mora nositi svaka mlada žena.