Povodom zadušnica, otac Predrag Popović skrenuo je pažnju vjernicima da odlazak na groblje ne bi smio da se svodi na naviku, estetiku ili puko obilježavanje datuma, nego da u središtu tog dana budu molitva, sabranost i poštovanje prema preminulima. U svom obraćanju posebno je izdvojio običaje koje smatra neprimjerenim, među njima paljenje cigarete na grobu i donošenje plastičnog cvijeća, naglašavajući da takvi postupci ne odgovaraju smislu dana posvećenog sjećanju na umrle.
Njegova poruka se oslanja na tumačenje zadušnica kao trenutka u kojem vjernik ne ostaje samo na uspomeni, već pred grobom dolazi sa molitvom i sviješću o vječnom životu. Kako je objasnio, preminuli nisu nestali u smrti, već su, prema hrišćanskom učenju, prešli u drugi život, zbog čega je i odnos prema njihovim grobovima dio šireg duhovnog stava, a ne tek društvene obaveze ili porodičnog običaja.
Upravo zato, kaže, posjeta groblju treba da bude dostojanstvena i promišljena. Uredan grob i njegovan prostor oko njega jesu poželjni, ali sama ljepota mjesta ne bi smjela da bude odvojena od molitve, tišine i unutrašnjeg sabranja. Tu otac Predrag vidi razliku između običaja koji imaju duhovni smisao i onih koji su se tokom vremena pretvorili u formu bez sadržaja.

Jedan od detalja na kojem se posebno zadržao jeste paljenje cigarete na groblju. Umjesto toga, istakao je da je primjerenije koristiti kadionicu, a ako je neko nema pri ruci, može je, kako je rekao, pozajmiti od drugog groba u blizini. U toj praksi vidi simboliku tamjana i dima koji se uzdiže ka nebu, kao znaka molitve koja se uzdiže Bogu i poštovanja prema pokojniku.
Za njega taj gest nije samo pitanje forme. On, zapravo, pokazuje da čovjek pred grobom ne dolazi da ostavi utisak, nego da učestvuje u molitvenom činu. Takav odnos, prema njegovim riječima, vraća zadušnicama njihovu izvornu svrhu i podsjeća da se sjećanje na upokojene ne iscrpljuje u vanjskim znakovima, nego u unutrašnjem odnosu živih prema mrtvima.

Otac Predrag se osvrnuo i na pitanje koje mu, kako kaže, ljudi često postavljaju: da li je ispravno razgovarati s pokojnicima. Njegov odgovor je bio izričit i bez dileme. Prema njegovom tumačenju, nema ničeg pogrešnog u tome da čovjek kraj groba izgovori misao, zahvalu ili molitvu. Vjernik, kako je objasnio, ne polazi od ideje konačne smrti, nego od vjere u vaskrsenje, pa zato razgovor sa pokojnikom u tom kontekstu ima duhovni smisao.
Posebnu pažnju posvetio je i plastičnom cvijeću, koje prema njegovom stavu ne pripada grobljanskom prostoru. Pozvao se na odluku blaženopočivšeg patrijarha Pavla, koji je dekretom zabranio korištenje plastičnog cvijeća na sahranama i parastosima. Objašnjenje je jednostavno: plastika ne truli, s vremenom izblijedi i ostaje kao predmet koji ne odražava prolaznost, pokajanje i smirenje koje vjera propovijeda.

Umjesto toga, preporučuje se pravo cvijeće, a posebno ono koje ljudi mogu ubrati u sopstvenoj bašti. Ruže, grančice ruzmarina ili sezonsko cvijeće, prema njegovim riječima, imaju prirodniju simboliku i bolje odgovaraju duhu dana. Čak i kada uvenu, to dobija dodatni smisao, jer podsjeća da je sve prolazno bez Boga i da ljudski život, kao i cvijet, ima svoj početak, svoje trajanje i svoj kraj.
Uz cvijeće, u običajima zadušnica važno mjesto zauzimaju vino i kuvano žito. Otac Predrag ih vidi kao simbole života i vaskrsenja, a ne kao puke dodatke obredu. Ako se na groblju zatekne sveštenik, smatra da je lijepo pozvati ga da izgovori molitvu. Vjernici tada, kako je rekao, stoje sabrano, prekrste se i provedu vrijeme kraj groba u tišini koja je dostojna dana za koji vjeruju da nadilazi običan pomen.

Otac Popović je upozorio i na pojave koje, po njegovom mišljenju, potpuno udaljavaju zadušnice od njihove suštine. Na groblju, kaže, ne bi trebalo organizovati bogate trpeze, praviti buku niti se ponašati kao da je riječ o društvenom okupljanju. Alkoholisanje na takvom mjestu vidi kao nešto što je suprotno duhovnom smislu dana i što poništava atmosferu molitve i poštovanja.
Umjesto toga, smatra da je mnogo primjerenije podijeliti sokove, malo kafe ili poneko voće, i to bez pretvaranja susreta u veselje. Takav gest, prema njegovim riječima, zadržava duh zajedničkog sjećanja i saosjećanja, ali ne prelazi granicu koja bi od zadušnica napravila običan izlet ili porodični ručak. Poenta je u tome da se živi okupe oko uspomene, a ne oko obilja.
Na kraju svoje poruke, otac Predrag je podsjetio vjernike da ne zaborave pretke koji su im ostavili ime, krsnu slavu, dom i vrijednosti. Njegov naglasak nije bio samo na pravilima ponašanja na groblju, nego na odgovornosti koju potomci nose prema generacijama prije sebe. Briga o grobovima, molitva i sjećanje, kako je poručio, dio su duhovne zrelosti i načina da čovjek ne prekine vezu s onima koji su ga prethodili.
U tom okviru, zadušnice nisu tek datum u crkvenom kalendaru, nego podsjetnik da čovjek pripada većem lancu života i vjere. Zato se, prema njegovim riječima, pred grobom ne stoji s bukom, ne ostavlja se plastika i ne pravi se slika koja nema veze s molitvom. Ostaje tiha obaveza da se upali svijeća, izgovori molitva i sa poštovanjem sačuva uspomena na one koji su otišli, ali nisu zaboravljeni.














