Leona Barišić je pred Županijskim sudom u Osijeku odbila priznati da je vozila automobil koji je usmrtio Davida Jurića, a umjesto toga je otvorila pitanje identiteta, porodičnog pritiska i četiri godine tokom kojih je, kako tvrdi, njena posvojena sestra Dora koristila njene dokumente, ime i akademski status.
U sudnici, u kojoj su se s jedne strane nalazili roditelji i brat optužene, a s druge porodica poginulog mladića, rasprava se nije svodila samo na jednu saobraćajnu nesreću. Pred sudom se otvarala mnogo šira priča o tome kako je jedna porodica, prema Leoninim tvrdnjama, godinama gurala stariju kćerku da se odrekne vlastitog života u korist mlađe sestre.
Na klupi za optužene sjedila je Leona, dok su iza nje bili majka Sanja, otac Branko i brat Viktor. U blizini je bila i Dora, blijeda i u invalidskim kolicima, odjevena u bolničku pidžamu. Pred njima je stajala optužnica koja je Leoni stavljala na teret vožnju pod utjecajem alkohola, udarac u Davida Jurića, bijeg s mjesta nesreće i neukazivanje pomoći, a ishod tog sudara bio je smrt dvadesetšestogodišnjaka.
Dok je zamjenica državnog odvjetnika čitala optužnicu, Davidova majka je plakala i pitala kako je neko mogao ostaviti njenog sina na cesti. Leona je, međutim, tvrdila da te večeri nije bila za volanom.
Njena odbrana nije se ograničila na negiranje jedne činjenice; ona je otvorila niz događaja koji, prema njenom svjedočenju, počinju mnogo prije kobne noći i vode do krađe identiteta, upisa na fakultet i prijava u bankama, domu i drugim institucijama.
Porodični pritisak bio je vidljiv i u sudnici. Majka je, plačući iz publike, signalizirala Leoni da prizna. Otac je spuštao pogled, a brat Viktor ju je upozoravao da ne pravi „cirkus“, tvrdeći da Dorin život tek počinje. Dora je, barem prema opisu sa suđenja, pokušavala ublažiti napetost i govorila sestri da joj oprosti, kao da je cijeli teret već unaprijed raspoređen prema starijoj kćerki.
Obrazac koji je, prema Leoni, počeo mnogo prije nesreće
Leona je opisivala porodicu u kojoj se, kako kaže, od nje redovno očekivalo da popušta kad god bi Dora zapala u problem. Taj obrazac postao je presudan nakon državne mature. Leona je ostvarila rezultat dovoljan za upis na Pravni fakultet u Osijeku, dok Dora nije uspjela postići ono čemu se nadala.
Za Leonu je to trebalo biti vrijeme izlaska iz porodičnog okvira i početak samostalnog života, ali se, prema njenoj priči, desilo suprotno.
Ubrzo nakon rezultata mature nestali su joj potvrda o upisu, lična karta i pristupni podaci za sistem. Kada je pitala majku gdje su dokumenti, dobila je objašnjenje da Dora ne bi podnijela još jednu godinu priprema, dok će Leona, kao dobra učenica, moći ponovo polagati. Značenje takvog odgovora shvatila je tek kada je vidjela Doru u svojoj bijeloj košulji, sa sličnom frizurom i njenom ličnom kartom u ruci.
Tada je, prema njenim riječima, pokušala reagirati, ali ju je Viktor zgrabio i pritisnuo uz stol.
Leona je, pokušavajući sačuvati barem ono što je ostalo od njenog identiteta, dokumente sakrila u bakinoj staroj kući. Ni to, međutim, nije trajno pomoglo. Nekoliko dana kasnije Viktor joj je rekao da je vozi u policijsku postaju. U automobilu joj je Dora ponudila ledeni čaj od breskve.
Nakon nekoliko gutljaja Leona se, prema vlastitom svjedočenju, probudila u staroj kući izvan Vinkovaca, u prostoru čiji su prozori bili osigurani žicom, a telefon, torba i dokumenti su nestali.
U toj kući dočekala ju je daljnja rođakinja Ruža, koja joj je govorila da roditelji rade ono što smatraju najboljim za obitelj. Leona je pronašla stari mobitel bez SIM kartice, ali je preko nezaštićene mreže obližnje radionice uspjela otvoriti elektroničku poštu.
Tamo je vidjela poruku fakulteta koja je potvrđivala njen upis, zajedno s fotografijom studentice koja je taj postupak obavila — Dora, dotjerana tako da liči na Leonu i s njenom osobnom iskaznicom u ruci.
Taj trenutak, prema svjedočenju pred sudom, bio je prekretnica. Leona je shvatila da porodica od nje nije tražila samo da sestri prepusti jednu priliku, nego da cijeli njen identitet postane alat za nečiji drugi život. U godinama koje su slijedile, to ime će se, kako je rečeno u sudnici, pojavljivati u studentskim evidencijama, banci, domu i na drugim mjestima na kojima je Dora nastupala kao Leona Barišić.
Godine tragova, šutnje i pokušaja da se sačuva dokaz
Leona je nakon toga nazvala fakultetsku referadu. Kada je rekla svoje ime, dobila je odgovor da je upis već obavljen tog jutra. Pokušala je objasniti da je zaključana u kući i da su joj dokumenti ukradeni, ali bez vlastitih isprava i bez tačne adrese mjesta na kojem je bila nije mogla uraditi mnogo.
Tri dana kasnije Viktor je došao po nju, a po povratku kući od nje je zatraženo da potpiše izjavu prema kojoj zbog psihičke iscrpljenosti odustaje od studija i da je Dori dobrovoljno dala pristup svom korisničkom računu.
Kada je papir poderala, otac ju je ošamario. Iste noći pobjegla je iz kuće, ali policiji nije otišla odmah. Smatrala je da porodica ima njene dokumente i zajedničku verziju događaja, dok ona raspolaže tek snimkama sa starog telefona i tragovima onoga što joj se dogodilo.
Tek uz pomoć nekadašnje profesorice Jasne Lončar uspjela je doći do advokata Matije Čolaka, koji je, prema navodima iz priče, procijenio da je važno najprije sačuvati dokazni materijal koji se ne može lako ukloniti.
Upravo taj pristup obilježio je naredne godine. Obrana nije ulazila u otvoreni sukob bez pripreme, nego je prikupljala tragove: arhivsku fotografiju upisa, digitalne zapise o promjeni kontaktnog broja, podatke iz banke, studentske evidencije i materijal koji je mogao pokazati da je neko drugi koristio Leonino ime, OIB i dio identifikacijskih isprava.
U isto vrijeme, prava Leona radila je u skladištu, pekarnici i call-centru, pokušavajući živjeti izvan sistema u kojem je, prema njenim riječima, već bila prijavljena kao studentica prava.
Ni prijava izgubljene lične karte nije odmah donijela pomak. Otac je policiji tvrdio da Leona ima psihičkih poteškoća i da lažno optužuje obitelj. Majka ga je podržala, Viktor je govorio da je ljubomorna na posvojenu sestru, a Dora se pojavila s dokumentima na Leonino ime. Postupak je ostao otvoren, ali je mjesecima stajao, dok je Dora nastavljala studij, primala stipendiju i stigla do pozicije u odvjetničkom uredu.
Tek nakon saobraćajne nesreće taj stari porodični spor dobio je novo, mnogo teže značenje. Prema sudskoj priči, Dora je nakon proslave s kolegama pila alkohol i sjela u očev automobil. Na izlazu iz grada automobil je udario Davida Jurića. Vozač nije stao niti je pozvao pomoć.
Poslije povratka kući, Viktor je, prema tvrdnjama iznesenim u postupku i dokazima obrane, obrisao volan, kvake i ručicu mjenjača, dok je majka oprala Dorinu haljinu, a otac kontaktirao poznanika u servisu zbog zamjene razbijenog bočnog ogledala.
Saobraćajna nesreća koja je otvorila pitanje ko je zapravo bio za volanom
Problem za porodicu nastao je upravo zbog identiteta koji je Dora godinama koristila. U studentskim dokumentima vodila se kao Leona Barišić, a u automobilu je pronađena preslika lične karte s Leoninim imenom. Osiguranju je također dostavljena izjava da je Leona vozila automobil. Kada ju je policija pronašla, majka je pred drugima govorila da se Leona nakon nesreće vratila kući potpuno izvan sebe i da joj je Dora pokušala pomoći.
U tom trenutku cijela konstrukcija koju je porodica godinama gradila počela je pucati pod teretom ranijih tragova.
Leona se nije opirala hapšenju niti je odmah otkrivala sve što je prikupljala zajedno s advokatom. Željela je da izjave porodice, sporni dokumenti i pokušaji da je natjeraju na priznanje prvo uđu u službeni spis. Zato je u sudnici podigla smeđu omotnicu koju joj je predao Matija Čolak i time označila da postoje dokazi koji su godinama čuvani upravo za ovaj trenutak.
Obrana je osporila identitet vozačice, dio dokumentacije i iskaze članova porodice, uz tvrdnju da je druga osoba godinama koristila Leonino ime, OIB, akademsku dokumentaciju i dio identifikacijskih isprava. U sudnici se tako više nije raspravljalo samo o jednoj nesreći, nego i o tome kako su institucije tokom prethodnih godina bilježile osobu koja u tim zapisima možda nije bila ona za koju se predstavljala.
Nakon što je Matija najavio arhivu fakultetskog upisa, snimku Leonina zatočenja i digitalno vještačenje porodične komunikacije, dodatnu težinu postupku dao je i nalaz Centra za forenzična ispitivanja o biološkom tragu pronađenom u unutrašnjosti upravljača. Tada je Viktor naglo ustao i rekao: „Volan je bio očišćen!“ Sutkinja je odmah pitala kako uopće zna da je upravljač bio očišćen, a u tom trenutku vrata sudnice su se otvorila.
Policijski istražitelj ušao je noseći zapečaćenu dokaznu kutiju, dok je u drugoj ruci držao izvješće vezano za snimku nadzorne kamere iz autopraonice. Prema tom izvješću, kamera je zabilježila ko je nekoliko sati nakon nesreće čistio automobil. Time je rasprava, koja je počela pitanjem hoće li Leona priznati krivnju, stigla do konkretnih tragova o onome što se događalo s vozilom nakon Davidove smrti.
U sudnici je ostala napetost koja nije imala brzi rasplet. S jedne strane bio je gubitak jedne porodice i smrt mladića, a s druge priča žene koja je, prema vlastitim riječima, godinama gledala kako joj neko drugi živi život.
Kada su istražitelj i dokazni materijal ušli u prostoriju, činilo se da postupak tek prelazi iz porodične svađe i međusobnih optužbi u fazu u kojoj će svaki trag morati biti provjeren do kraja.
Za Leonu Barišić, koja je godinama pokušavala dokazati da nije samo optužena za tuđu nesreću nego i za tuđi život, taj trenutak bio je više od sudskog obrata. Bio je to prvi put da su se, barem pred sudom, zajedno pojavili tragovi o identitetu koji joj je oduzet, o dokumentima koji su nestajali i o automobilu koji je nakon sudara neko požurio očistiti.
