Jedna neobavezna šala o Josipu Brozu Titu mogla je u poratnoj Jugoslaviji da bude dovoljna za optužbu, ispitivanje i dugogodišnje lomljenje čovjeka. Upravo to se dogodilo novinarki Ženi Lebl, koja je zbog vica izgovorenog među kolegama završila na nizu zatvora, a potom i na Golom otoku.
Njena sudbina danas se čita kao podsjetnik na vrijeme u kojem su riječi često imale veću težinu od djela, a pogrešan ton ili neoprezna rečenica mogli su promijeniti cijeli život. Ženi Lebl je tada imala samo 22 godine, radila je u uglednoj redakciji i tek ulazila u profesionalni i lični život, ne sluteći da će je upravo novinarska sredina uvući u jednu od najtežih životnih priča tog perioda.
Prema dostupnom opisu njenih iskustava, sve je počelo od vica o pjesmi „Druže Tito, ljubičice bela“, koji je prenijela dalje, ne sluteći da će ga vlasti tumačiti kao politički problem. U sistemu u kojem je ime Josipa Broza Tita izgovarano sa posebnom dozom opreza i strahopoštovanja, čak i takva naizgled bezazlena priča mogla je biti shvaćena kao znak nelojalnosti.
Od redakcije do pritvora
Kako je kasnije zapisano u tekstu koji je objavila i Politika, list u kojem je i sama radila, Ženi Lebl su nakon tog razgovora došla dvojica pripadnika UDB-e. Optužba nije bila ograničena samo na to što je prenijela vic, već i na to što navodno nije prijavila „narodnog neprijatelja“ od kojeg ga je čula.
Takva logika tadašnjeg sistema pokazuje koliko je atmosfera bila zategnuta: nije se kažnjavalo samo ono što je neko rekao, već i sve ono što je vlast mogla protumačiti kao prešućivanje, simpatiju ili saradnju.
Uslijedili su mjeseci i godine obilježeni premještajima kroz zatvore i logore: Glavnjaču, Ramski rit, Zabelu, Grgur i na kraju Goli otok. Taj niz mjesta nije bio samo geografska putanja jedne zatvorenice, nego i mapa ideološkog pritiska koji je trebalo da slomi volju, navikne čovjeka na poniženje i natjera ga da prizna krivicu koju nije prihvatao. U njenom slučaju, period od aprila 1949. do oktobra 1951. postao je vrijeme trajnog iskušenja.
Od nje se zahtijevalo da prizna, da promijeni stav i da se uklopi u ono što je režim smatrao jedinom prihvatljivom istinom. Ona to, prema navodima iz izvora, nije učinila. Upravo u toj upornosti leži jedan od najvažnijih razloga zbog kojih je njena priča i danas snažna: ne zato što je riječ o spektakularnom događaju, već zato što pokazuje koliko skupo može koštati i najmanji otklon od zadate političke slike.
Život prije i poslije rata
Ženi Lebl je bila Beograđanka jevrejskog porijekla i već prije ovog poslijeratnog progona nosila je teške tragove istorije. Kao djevojka je, prema navodima u izvoru, bila hapšena i odvođena na prinudni rad u Njemačku tokom Drugog svjetskog rata. To znači da je i prije sukoba s vlastima nove Jugoslavije prošla kroz iskustvo straha, prisile i razdvajanja od normalnog života, što njen kasniji put čini još složenijim i tragičnijim.
Umjesto očekivanog mira nakon rata, dočekala ju je nova borba, ovaj put u državi za koju je vjerovala da bi trebalo da ponudi sigurnost i budućnost. Takav obrt nije bio rijedak u vremenu kada je posljeratni poredak gradio vlastitu strogoću kroz kontrolu političke lojalnosti, javnog govora i lične biografije. Za mnoge ljude, naročito za one koji su već nosili teret ratnih godina, nova država nije značila olakšanje nego nastavak neizvjesnosti.
Posebno potresno je to što se o ženskom iskustvu na Golom otoku dugo govorilo znatno manje nego o muškarcima. Iako je logor u kolektivnom sjećanju najčešće vezan za zatvorenike muškarce, žene su tamo prolazile kroz iste, a po nekim svjedočenjima i teže oblike psihičkog i fizičkog slamanja.
Njihova iskustva dugo su ostajala na marginama javnog pamćenja, kao da i sama činjenica da su bile žene dodatno pojačava potrebu sistema da ih ponizi i ućutka.
Pisanje kao povratak glasa
Tek nakon raspada Jugoslavije Ženi Lebl je, prema izvoru, skupila snagu da svoju priču pretoči u knjigu. Nazvala ju je „Ljubičica bela“, ironično i simbolično, po pjesmi koja je u njenom životu postala okidač za hapšenje i logorsku golgotu. Knjiga je objavljena u Izraelu, gdje je živjela do smrti 2009. godine, i tamo je postala bestseler.
To pokazuje da je njena ispovijest pronašla čitaoce i izvan prostora bivše Jugoslavije, kao dokument ličnog stradanja i istorijskog nasilja.
U svojim zapisima opisivala je glad, žeđ, sunce koje prži kamen i poniženja koja nisu prestajala ni u trenucima kada bi čovjek očekivao makar fizički predah. Jedna njena rečenica posebno je ostala zapamćena: „Samo žedni znaju ceniti vodu.“ Ta rečenica, jednostavna i snažna, sažima iskustvo zatvorenika koji su okruženi morem umirali od žeđi, lišeni osnovnog osjećaja dostojanstva i kontrole nad sopstvenim tijelom.
Prema pisanju portala Stil, posebno su bile teške psihološke torture. Ženama su, kako je navedeno, stizale vijesti da su ih se porodice odrekle, da su proglašene narodnim neprijateljima i da više nemaju kome da se vrate. U takvom mehanizmu kažnjavanja cilj nije bio samo zatvoriti tijelo, već raskinuti veze s identitetom, porijeklom i nadom da poslije kazne postoji normalan nastavak života. To je bio udar na samu ideju pripadnosti.
Po izlasku iz logora, Ženi Lebl je, prema izvoru, izbrisana iz Udruženja novinara. Njeno ime nestalo je iz javnog prostora kao da nikada nije postojala, što je bio još jedan oblik kazne, ovog puta administrativne i društvene. Za mnoge ljude u tom vremenu to je značilo da se ne kažnjava samo život koji su vodili, nego i mogućnost da kasnije budu upamćeni kao profesionalci, svjedoci ili autori.
Danas se njena priča ponovo vraća u javnost kroz tekstove, sjećanja i dijeljenje sadržaja na društvenim mrežama. Kako su pisali i autori na portalu Danas, njena sudbina svjedoči o vremenu u kojem je granica između lojalnosti i krivice bila opasno tanka. Upravo zato priča o Ženi Lebl nije samo priča o jednoj novinarki, nego i o sistemu koji je znao da jednu šalu pretvori u životnu presudu.
Njeno ime se danas izgovara uz razumijevanje da iza njega ne stoji anegdota, nego niz zatvora, izbrisana karijera, odložena sloboda i tekstovi koji su stigli tek kada je bilo najteže i najpotrebnije. U tom kasnom povratku glasa vidi se i ono što je ostalo nakon svega: tvrdoglava potreba da se pamti ono što je dugo bilo gurano u tišinu.
