Oglasi - Advertisement

Marko Nikolić iz Vranja odrastao je u siromaštvu, uz porodične sukobe, glad i dugogodišnje uvjerenje da neće uspjeti, a danas stoji iza humanitarnih akcija koje su pomogle djeci na liječenju i porodicama koje žive u teškim uslovima.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Njegov put nije bio ni lak ni linearan. Dok je kao dječak slušao uvrede, poniženja i, prema vlastitom svjedočenju, trpio nasilje unutar porodice, njegova majka je u ranim jutarnjim satima izlazila na pijacu da bi prodajom cvijeća i kalendara obezbijedila novac za školovanje. Upravo ta kombinacija teškog djetinjstva i upornosti kasnije je oblikovala čovjeka koji će svoja sportska iskušenja pretvoriti u alat za prikupljanje pomoći drugima.

U javnosti je posebno odjeknulo to što je, kroz niz zahtjevnih izazova, uspio da skrene pažnju na djecu kojoj je bilo potrebno skupo liječenje. Prema informacijama objavljenim u tekstu novinarke Lane Apostolović na portalu Stil Kurir, a uz pozivanje i na dokumentarni sadržaj RTS-a, Markovi podvizi nisu bili potraga za sportskom slavom, nego način da se pokrene podrška za one kojima je pomoć najpotrebnija.

U njegovoj priči nema glamura, već mnogo rada, odricanja i fizičke izdržljivosti. Završio je osnovne i master studije s prosječnom ocjenom 9,30, iako je tokom školovanja ponavljao razred. Istovremeno je radio fizičke poslove, od miješanja maltera do pomoći majstorima, a danas sa saradnicima učestvuje i u projektima stambenog zbrinjavanja porodica koje žive u posebno teškim okolnostima.

Od siromaštva do fakulteta

Markovo djetinjstvo bilo je obilježeno oskudicom koju mnogi ne vide dok traje, ali je osjećaju godinama kasnije. Prema njegovom svjedočenju, u kući nije uvijek bilo dovoljno hrane, a ponekad je imao tek jedan obrok dnevno. U takvom ambijentu obrazovanje je djelovalo kao daleka mogućnost, a ne kao prirodan nastavak odrastanja. Ipak, upravo je škola postala prostor u kojem se borio za drugačiji život, uprkos tome što su ga kod kuće, kako je rekao, pokušavali uvjeriti da neće daleko dogurati.

U izvještaju Stil Kurira navodi se da je njegov otac bacao knjige u vatru i govorio da će biti propalica, dok je od djeda, prema vlastitim riječima, doživljavao i fizičko nasilje. Takve tvrdnje predstavljene su kao Markovo lično sjećanje, bez nezavisnog potvrđivanja ostalih članova porodice u dostavljenom materijalu. Upravo zato njegova ispovijest ima dodatnu težinu: ona ne govori samo o porodičnoj napetosti, nego i o tome kako se dijete, suočeno s poniženjem, može uprkos svemu uhvatiti za ideju da mora dalje.

Ta slika majčine žrtve prati cijelu priču. Dok su drugi gledali samo skromnost porodice, on je u tome prepoznao dokaz da se upornost može naslijediti jednako snažno kao i teškoće. Ponekad je, kako je naveo, radio sve što je mogao da zaradi dodatni novac, pa je pomagao i fizičkim poslovima. U tom periodu nije bilo mnogo sigurnosti, ali je postojala volja da se istraje. Kasnije će upravo to postati osnova za njegov pristup radu i pomoći drugima.

Sport kao put ka humanitarnom cilju

Za Marka Nikolića fizička izdržljivost nikada nije bila cilj sama po sebi. Njegova putovanja na udaljene i ekstremne lokacije služila su da privuku pažnju na humanitarne akcije. Među najzahtjevnijim izazovima koje je izveo bilo je trčanje kroz pustinju Atakamu, gdje je prešao 500 kilometara. Okušao se i na planini Akonkagvi u Južnoj Americi, gdje je stigao do visine veće od 6.000 metara, ali su ga loši vremenski uslovi zaustavili prije samog vrha.

Iako se ti poduhvati na prvi pogled čine kao lični sportski izazovi, iz njegovih izjava proizlazi da je motiv bio duboko praktičan: svako novo naprezanje trebalo je da otvori prostor za prikupljanje pomoći. Prema tekstu objavljenom na portalu Stil Kurir 13. juna 2026. godine, upravo kroz ta svjedočenja predstavljeni su i detalji o akcijama koje su pokrenute za djecu čije je liječenje zahtijevalo velika sredstva. U tom smislu, njegov sportski napor nije odvojen od humanitarne svrhe, već joj je potpuno podređen.

Takav način rada podrazumijeva i veliku psihičku cijenu. Trčanje po pustinjama, snijegu i ledu nije samo test kondicije, nego i test izdržljivosti karaktera. U njegovom slučaju, prema onome što je rekao, dodatni oslonac dolazio je iz pomisli na djecu kojoj pomoć može promijeniti tok liječenja. To je naročito dolazilo do izražaja u ekstremnim uslovima, kada sport postaje nešto mnogo više od rezultata i vremena na stazi.

Arktik, snijeg i misao koja ga je vodila dalje

Jedno od najtežih iskustava, prema njegovim riječima, dogodilo se na Arktiku. Kretanje po zaleđenoj podlozi i dubokom snijegu dodatno su otežavali snažni vjetrovi, čija je brzina dostizala između 40 i 50 kilometara na sat. U takvim uslovima nije bilo dovoljno samo fizički se pripremiti; trebalo je zadržati mir i nastaviti kada tijelo počne da usporava, a psiha da posustaje.

Marko je u tim trenucima, kako je prenio Stil Kurir, razmišljao o djeci kojoj želi pomoći. Ta misao mu je, rekao je, davala razlog da nastavi i onda kada osjeti da više nema snage. Važno je naglasiti da je riječ o njegovom ličnom svjedočenju, a ne o nezavisnom mjerenju fizičke izdržljivosti. Ipak, upravo takav opis otkriva koliko je humanitarna ideja duboko upletena u svaki njegov napor i kako se granica između sporta i pomoći drugima u njegovoj priči gotovo briše.

Takvi susreti daju lice brojkama koje se često pominju u humanitarnim akcijama. Za one koji prikupljaju novac, važan je svaki apel; za porodice koje prolaze kroz liječenje, važan je svaki korak prema cilju. Zato se Markova priča ne zadržava na atraktivnim lokacijama i ekstremnim uslovima, nego se vraća na osnovno pitanje: kako fizički napor jedne osobe može postati olakšanje za nekog drugog. U njegovom slučaju, odgovor je sadržan u istrajnosti i spremnosti da se iznova ide dalje.

Djeca, porodice i novi domovi

Iza najpoznatijih akcija stoje tri dječaka: Pavle, Ognjen i Vuk. Prema objavljenim informacijama, za njihovo liječenje prikupljeno je više od 140.000 eura. Akcije za Pavla i Ognjena premašile su potrebne iznose, dok je za Vukovo liječenje nedostajalo još 10.000 eura, što je osigurala organizacija koju Marko vodi. Te brojke nisu samo statistika; one govore o mjeri povjerenja koje je stekao i o široj mreži ljudi koji su se odazvali njegovim apelima.

Njegov angažman, međutim, ne završava na zdravstvenim problemima djece. Sa saradnicima učestvuje i u stambenom zbrinjavanju porodica koje žive u veoma teškim uslovima. Među projektima koje je predstavio nalazi se izgradnja kuće za dječaka Nikolu iz sela Lok, kao i osiguravanje dva stambena kontejnera za Miroslava iz Krupnja, uz pripremu betonske podloge za njihovo postavljanje. Ovi zadaci pokazuju da humanitarni rad, u njegovom slučaju, podrazumijeva i vrlo konkretne, materijalne oblike pomoći.

Marko je, prema izjavama prenesenim u tekstu, naglašavao i da se pomagati može bez velikih sportskih podviga, jednostavnim dijeljenjem apela ili donacijom. Ta poruka je važna jer proširuje njegov primjer izvan lične biografije. Ona sugerira da humanost nije rezervisana za one koji mogu da trče kroz pustinju ili na ekstremnim temperaturama, nego za svakoga ko je spreman da reaguje onda kada je pomoć potrebna. U tom smislu, njegova priča je i priča o tome kako se lično iskustvo može pretvoriti u sistem podrške drugima.

Danas ga mnogi vide kao čovjeka koji je iz najtežeg početka stigao do mjesta na kojem može pomagati drugima s konkretnim rezultatima. Ipak, iz same priče jasno se vidi da taj put nije bio ni kratak ni jednostavan. Između djeteta kojem su govorili da neće uspjeti i čovjeka koji danas organizuje pomoć porodicama stoji mnogo godina borbe, rada i izdržljivosti. Upravo zato njegov rad ostaje vezan za ljude kojima je namijenjen, a ne za samog autora priče.

U njegovoj sadašnjosti i dalje se prepoznaje trag svega što je prošao: majčina rana jutra, očeve uvrede, glad, fizički poslovi, studiranje i ekstremni izazovi koji su nosili humanitarnu svrhu. To je priča o čovjeku koji je iz sopstvenog nedostatka izvukao potrebu da drugima ne nedostaje pomoć u trenucima kada im je najpotrebnija.