Dvojica odbeglih zatvorenika, iscrpljena nakon noćnog bekstva kroz šumu, prišla su usamljnoj starici ispred drvene kuće uvjerena da će od nje lako uzeti novac, hranu i ključeve automobila. Umjesto toga, nekoliko sekundi kasnije iz pravca drveća pojavilo se nešto toliko zastrašujuće da su obojica odmah odustala od pljačke i potrčala nazad u šumu.
Bekstvo je počelo duboko u noći, kada su dvojica zatvorenika uspjela preskočiti zatvorsku ogradu i izgubiti se u mraku. Nisu željeli koristiti puteve niti prilaziti naseljenim mjestima, jer su dobro znali da će policija odmah reagovati nakon što nestanak bude primijećen. Računali su da će glavni pravci biti blokirani, a da će ekipe pretraživati gradove i sela u okolini.
Zbog toga su izabrali šumu, nadajući se da će gusti predjeli sakriti njihov trag i dati im dovoljno vremena da se udalje od zatvora. U prvim satima činilo im se da je odluka bila dobra: niko ih nije zaustavio, nisu čuli policijske automobile i ostali su neprimijećeni. Međutim, kako je svitalo, postajalo je jasno da bijeg kroz divljinu traži mnogo više od same volje da se pobjegne.
Glad, hladnoća i sve manja nada da će ostati skriveni
Poslije više sati provedenih među drvećem bili su mokri, promrzli i iscrpljeni. Glad je počela da ih sustiže jednako brzo kao i umor, a ono malo stvari koje su ponijeli sa sobom nije moglo dugo da im bude od pomoći. U rancu su imali tek flašu vode, nekoliko starih predmeta i vrlo malo gotovine.
Sloboda, do koje su stigli bjekstvom iz zatvora, u tim uslovima nije imala mnogo vrijednosti bez hrane, toplog skloništa i načina da nastave dalje.
Shvatili su da se šumom ne mogu kretati unedogled. Ako žele napustiti područje prije nego što potraga postane još intenzivnija, moraće pronaći vozilo. Uz to su im bili potrebni hrana i još novca. U takvoj računici, svaka kuća na rubu šume mogla je izgledati kao prilika, a svaka usamljena osoba kao laka meta. Upravo ih je takvo razmišljanje dovelo do male drvene kuće koja se predveče pojavila među stablima.
Kuća je bila izdvojena, bez susjednih objekata i bez vidljivog kretanja oko nje. Za muškarce koji su satima lutali kroz šumu to je značilo samo jedno: dovoljno izolovano mjesto da pokušaju da dođu do onoga što im je nedostajalo. Na tremu je sjedjela starija žena sa tamnom maramom na glavi, oslonjena na štap, s pogledom usmjerenim prema šumi.
U tom prizoru vidjeli su lak plijen, a ne osobu koja bi mogla promijeniti tok događaja.
Jedan od njih zaustavio se i posmatrao je, dok su obojica počeli razmišljati šta bi mogli pronaći u njenoj kući. Pretpostavili su da starija žena neće biti u stanju da im se ozbiljnije suprotstavi. U njihovim očima to je bila prilika za brz plijen: malo novca, nešto hrane i, ako budu imali sreće, ključevi automobila kojim bi se udaljili prije nego što ih iko stigne.
Pogrešna procjena pred usamljenom kućom
Muškarci su izašli iz zaklona i krenuli prema kući. Starica ih je primijetila tek kada su bili veoma blizu trema. Nije mogla znati odakle dolaze niti šta žele, ali njihov dolazak joj očigledno nije djelovao bezazleno. Oprezno im je poželjela dobro veče, a odgovor koji je dobila odmah joj je potvrdio da nije riječ o slučajnim prolaznicima.
Jedan od begunaca bez okolišanja joj je zatražio novac i ključeve automobila. Starica mu je rekla da automobil nema i da u kući gotovo uopšte ne drži novac. On joj, međutim, nije povjerovao. Podrugljivo se nasmiješio i prišao još bliže, dajući joj do znanja da su umorni i da neće tek tako prihvatiti njeno objašnjenje.
Razgovor na tremu ubrzo je postao otvorena prijetnja, a muškarci su sve jasnije pokazivali da ne namjeravaju otići praznih ruku.
Drugi begunac odlučio je da više ne gubi vrijeme na razgovor. Krenuo je pravo prema vratima, očigledno spreman da sam uđe i provjeri šta se nalazi unutra. Tada se dogodilo nešto što nije očekivao: starica mu je stala na put. Iako je pored dvojice krupnih muškaraca djelovala sitno i slabo, nije se pomjerila. Oslanjala se na štap, ali je jasno pokazala da im neće dozvoliti da uđu u kuću.
Jedan od kriminalaca dočekao je njenu odlučnost smijehom. Pogledao je štap u njenim rukama i otvoreno je pitao da li zaista vjeruje da njime može da ih zaustavi. Zatim ju je jednom rukom grubo odgurnuo u stranu. Žena se zateturala, ali nije pala. Umjesto da odustane, ostala je kraj kuće i ponovo im se obratila, ovoga puta tišim glasom.
Nije vikala niti prijetila; samo ih je još jednom zamolila da odu, naglašavajući da ih upozorava posljednji put.
Zvuk iz šume koji je preokrenuo sve
Dok je jedan od muškaraca stajao gotovo licem u lice sa staricom i izazivački pitao šta će se dogoditi ako odluče ostati, ona je pogledala preko njegovog ramena, prema šumi. On je primijetio njen pogled i već se spremao da joj se naruga, uvjeren da pokušava da ih zastraši nečim što ne postoji. Međutim, upravo tada iz dubine drveća začuo se dubok i neobičan zvuk koji je privukao pažnju obojice.
Najprije nisu vidjeli ništa osim sjene između stabala. Zatim su počele pucati grane, a žbunje se pomjeralo kao da se nešto veliko probija prema čistini ispred kuće. U sljedećem trenutku među drvećem se pojavila ogromna tamna figura. U dijelu priče koji je dostupan ne otkriva se ko ili šta je izlazilo iz šume, ali reakcija begunaca pokazala je da prizor nije bio ono što su očekivali na tom usamljenom mjestu.
Plan zbog kojeg su prišli kući u jednom trenutku postao je nevažan. Ljudi koji su nekoliko sati ranije rizikovali sve da bi pobjegli iz zatvora sada su imali samo jednu misao — da se što prije udalje od mjesta na kojem su stajali.
Do maloprije su bili uvjereni da oni kontrolišu situaciju: pred njima je bila starica, kuća izdvojena, a u blizini, koliko su mogli da vide, nije bilo nikoga ko bi joj mogao pomoći. Njihova procjena pokazala se potpuno pogrešnom.
Starica je ostala kraj svoje kuće dok su se muškarci u panici udaljavali nazad prema šumi. Dostavljeni dio priče završava upravo na tom mjestu i ne otkriva identitet ogromne figure koja se pojavila među drvećem, niti objašnjava zašto je njen dolazak toliko prestravio odbjegle kriminalce.
Poznato je samo da su ljudi koji su nekoliko trenutaka ranije prijetili starici odjednom postali oni koji bježe, ostavljajući iza sebe i pljačku i samouvjerenost s kojom su joj prišli.
U toj kratkoj, napetoj sceni najviše ostaje utisak o trenutku u kojem se odnos snaga preokrenuo bez upozorenja. Starica, koja je do maloprije djelovala kao laka meta, ostala je mirna na pragu svoje kuće, dok su dvojica bjegunaca nestajala u pravcu iz kojeg su i došli. Šuma je, barem na trenutak, postala mjesto njihovog straha, a kuća koju su mislili opljačkati prostor iz kojeg su morali pobjeći praznih ruku.
