Od prvog dana života djevojčica iz izuzetno bogate porodice odrastala je s bijelim zavojima preko lica, uvjerena da je to nužna zaštita od strašnog deformiteta koji joj je otac pripisivao, a tek nakon vjenčanja i prve noći bez njegovih stražara dobila je priliku da sa sebe skine posljednji sloj tkanine i pogleda u ogledalo.
Priča počinje u raskoši koja je spolja djelovala gotovo nestvarno: velika vila, sluge, privatno obezbjeđenje, skupi automobili i porodica kojoj je novac otvarao gotovo svaka vrata. Ipak, iza zidova tog imanja vrijedila su pravila koja su djevojčici odredila djetinjstvo i mladost, a među njima je najteže bilo ono koje se odnosilo na vlastito lice. Niko ga nije smio vidjeti, ni ona sama.
Prema izvornoj priči, sve je počelo odmah nakon rođenja, kada je otac, jedan od najmoćnijih milijardera u zemlji, pred ljekarima izdao naredbu koja je iznenadila i prisutne i osoblje. Od tog trenutka djevojčici su oko glave bili omotani debeli bijeli zavoji, ostavljeni samo mali otvori oko očiju, nosa i usta kako bi mogla gledati, disati i jesti.
Sve ostalo ostajalo je skriveno, kao da je njeno lice bilo nešto čega se treba stidjeti ili što mora biti sakriveno od svijeta po svaku cijenu.
Kako je rasla, rasla su i pitanja. Djevojčica nije razumjela zašto živi drugačije od drugih, zašto joj niko ne dopušta da skine zavoje i zašto joj je cijeli život ograničen prostorom porodičnog imanja. Otac joj je objašnjavao da je rođena sa „strašnim deformitetom“ i da bi je ljudi, ako bi vidjeli njeno lice, odbacili ili se uplašili. Ona je, kao dijete, takvo objašnjenje mogla samo da prihvati.
Nije imala način da ga provjeri, niti ikoga ko bi joj ponudio drugačiju verziju istine.
Njena izolacija nije se završavala na tkanini oko lica. Djetinjstvo je prolazilo bez slobodnog kretanja, bez druženja sa vršnjacima i bez običnih trenutaka koji drugoj djeci određuju odrastanje. Umjesto prijatelja, oko nje su bili učitelji, guvernante i žene zadužene da je pripreme za budući život koji je neko drugi već isplanirao. Učila je da kuva, vodi domaćinstvo, sjedi za stolom onako kako se očekuje i razgovara sa budućim mužem.
Od nje se tražilo da bude dobra supruga, da muž bude na prvom mjestu i da gradi porodicu, dok se o njenim željama gotovo i nije govorilo.
U takvom okruženju ipak je ostalo jedno pitanje koje je stalno vraćalo nemir: kako zaista izgleda? Prvi pokušaj da dođe do odgovora dogodio se kada je imala devet godina. U jednoj praznoj prostoriji ugledala je veliko ogledalo, uvjerena da je sama. Zatvorila je vrata i drhtavim rukama počela da odmotava zavoje. Nije stigla daleko.
Uspjela je ukloniti samo nekoliko slojeva prije nego što su se vrata naglo otvorila i stražari uletjeli unutra, zaustavili je i ponovo joj omotali lice.
Ja uopšte ne mogu ni da zamislim kako je to odrastati sa zavojima na licu, bez prava da ikada vidiš sopstveni odraz i provesti čitavo djetinjstvo u tako bizarnoj izolaciji. Prva misao mi je bila kakvu je strašnu tajnu ili bolesnu namjeru taj otac krio godinama kad je rođenu kćerku primorao na takav život. Trenutak prve bračne noći, dok sama u tišini skida zavoje ispred ogledala, stvara toliku napetost da čovjek prosto mora da se zapita šta je tamo ugledala — nesvakidašnju ljepotu, neki ožiljak ili istinu o svom porijeklu. Na kraju, strašno mi je koliko jedan otključan odraz u ogledalu može u sekundi da sruši sve u šta je ta djevojka vjerovala čitavog svog života.
Kazna koja je uslijedila bila je, prema priči, brutalna u svojoj jednostavnosti: ostavljena je bez hrane i vode dva dana. Takvo iskustvo dovoljno je da dijete nauči poslušnosti, pa je strah neko vrijeme bio jači od radoznalosti. Ali pitanje nije nestalo. Nekoliko godina kasnije, kada je jedna služavka uspjela krišom da joj donese malo džepno ogledalo, djevojka je ponovo sačekala noć i pokušala da otkrije lice.
I tada su se stražari pojavili gotovo istog trenutka. Od tog časa obezbjeđenje oko nje postalo je još strože, kao da je svaki njen pokret unaprijed bio poznat onima koji su je nadzirali.
Ni tada nije odustala od pokušaja da dobije makar djelimično objašnjenje. Povremeno je od oca tražila da joj dozvoli plastičnu operaciju, ako je njen deformitet zaista toliko strašan. Odgovor je uvijek bio isti i kratak, bez prostora za raspravu: „Ne.
Ovaj razgovor je završen.“ Kada bi pitala zašto, dobijala bi samo: „Zato što sam ja tako rekao.“ Otac joj nikada nije dao dodatno obrazloženje, a ona je, zarobljena u takvom odnosu moći, vremenom naučila da se povlači prije nego što bude kažnjena.
Godine su prolazile, a zavoji su postali dio svakodnevice do te mjere da je gotovo prestala da zamišlja sopstveno lice bez bijele tkanine. Međutim, sa punoljetstvom je došla i nova odluka koju nije mogla izbjeći. Na svoj osamnaesti rođendan saznala je da joj je otac već izabrao muža i da će se vjenčanje održati za samo mjesec dana.
Kad je pokušala da se usprotivi, jer tog čovjeka gotovo da nije poznavala, otac joj je jasno stavio do znanja da njen pristanak nije dio dogovora.
I taj dio priče postupno je razotkrivao stvarnu prirodu dogovora. Njen budući muž bio je sin veoma bogatog biznismena. Tokom nekoliko susreta koje su imali prije vjenčanja, ponašao se pristojno, ali i prilično hladno, bez stvarnog interesovanja za djevojku sa kojom treba da provede život. Mnogo više pažnje posvećivao je razgovorima sa njenim ocem, a teme su bile akcije, nekretnine i poslovni ugovori koji bi mogli uslijediti nakon sklapanja braka.
Djevojka je kasnije slučajno čula kako govori prijatelju da mu je najvažnije da tast poslije vjenčanja potpiše dokumente i da ga sve ostalo ne zanima. U tom trenutku shvatila je da u tom odnosu nije bila partnerka, nego dio poslovnog aranžmana između dvije bogate porodice.
Vjenčanje je ipak održano. Otac ju je lično doveo do oltara, dok su gosti, prema priči, krišom posmatrali njene zavoje i međusobno šaputali. Niko se nije usudio da otvoreno pita zašto mlada na vlastitom vjenčanju gotovo potpuno skriva lice. Nakon ceremonije mladenci su otišli u veliku vilu izvan grada koju im je njen otac poklonio.
Za nju je taj odlazak imao značenje koje niko drugi nije mogao potpuno razumjeti: prvi put u životu u njenoj blizini nije bilo očevih stražara.
Kad su vrata spavaće sobe ostala zatvorena, suprug joj je jasno rekao kako vidi njihov brak. Saopštio joj je da ga ne zanima kako izgleda, da je brak koristan za oboje i da može živjeti kako želi sve dok se ne miješa u njegov život. Potom je izašao na balkon i ostavio je samu.
U tom kratkom trenutku tišine, soba je postala prostor u kojem je mogla da učini ono što joj je bilo zabranjeno od dana rođenja.
Prema dostupnom dijelu priče, upravo tada dolazi do obrta koji ostaje bez objašnjenja. Djevojka je podigla glavu prema ogledalu i vidjela nešto zbog čega su joj se, kako je opisano, „noge odsekle“. Ipak, sam izvor ne otkriva šta je tačno ugledala niti zašto je prizor bio toliko potresan.
Nakon osamnaest godina zabrana, kažnjavanja i očevog insistiranja da nikada ne vidi vlastito lice, odgovor je napokon bio pred njom, ali ne i za čitaoca.
U tome i leži najjača napetost ove priče: ne u samom trenutku skidanja zavoja, nego u svemu što mu je prethodilo. Između očeve kontrole, izolacije, ugovorenog braka i hladne porodične računice, djevojka je godinama živjela bez prava da upozna sebe. Zato i prizor pred ogledalom nosi težinu mnogo veću od obične znatiželje — on predstavlja sudar dugog poricanja i istine koja je, barem za nju, morala biti potresna.
Šta je zapravo bilo skriveno ispod zavoja i zbog čega je njen otac od samog početka ulagao toliko truda da je spriječi da se pogleda, ostaje otvoreno pitanje nastavka priče. Ali i bez tog završnog odgovora, ostaje slika djevojke koja je punih osamnaest godina živjela između tuđe odluke i vlastite potrebe da vidi ko je zapravo postala.
