Dženan Ćišić je u Njemačkoj kupio kuću za 3.550 eura, a ono što je uslijedilo pretvorilo je jednu skromnu i rizičnu odluku u priču koja je odjeknula mnogo šire od kruga njegovih poznanika. Nekadašnji muzičar i profesor iz Bosne i Hercegovine, koji je u inostranstvo otišao bez velike sigurnosti i bez unaprijed osiguranog posla, godinama je radio teške poslove, a zatim došao do vlastitog doma na način koji je malo ko mogao predvidjeti.
Njegov put nije počeo s nekretninama niti s nekim unaprijed razrađenim planom za ulaganje. Kada je 2014. godine stigao u Njemačku, iza sebe je ostavio život u kojem je svirao klarinet i radio u prosvjeti, ali je pred njim bio potpuno drugačiji početak. Kao i mnogi koji odlaze trbuhom za kruhom, prihvatio je posao na gradilištu, svjestan da u tuđini prvo treba preživjeti, pa tek onda birati. Umjesto nekoliko mjeseci, ostao je deset godina, a za to vrijeme radio je sve što se nudilo i što je moglo donijeti redovna primanja.
Kasnije je pronašao stabilniji angažman i počeo voziti tramvaj, što mu je donijelo izvjesnost, ali ne i rješenje za ono što ga je najviše opterećivalo. Kirija je iz mjeseca u mjesec postajala teret, a misao o stalnom plaćanju tuđeg prostora za njega je bila sve neprihvatljivija. Kredit nije dolazio u obzir, jer se nije želio zaduživati. Upravo iz tog ličnog uvjerenja rodila se ideja da potraži najjeftiniju moguću nekretninu, čak i ako je bila zapuštena, prazna ili na ivici rušenja.
Satima je pregledao oglase i aukcije, tražeći kuću koju bi mogao platiti gotovinom. Na kraju je poslao oko 75 ponuda, svaku uz tačno onoliko novca koliko je imao. Nije dodavao rezervu, nije kalkulisao i nije ostavljao prostora za improvizaciju. Ponudio je sve što je mogao i čekao da vidi hoće li neka od tih prijava proći.

Poziv koji je promijenio tok cijele priče stigao je jednog jutra, dok je bio na putu prema poslu. S druge strane telefonske linije rečeno mu je da je pobijedio na aukciji. Kuća je postala njegova za 3.550 eura, zajedno sa stvarima koje su se u njoj nalazile. Prethodna vlasnica je preminula bez nasljednika, a objekat je godinama stajao prazan. Početna cijena bila je znatno viša, ali je s vremenom spuštana jer gotovo da nije bilo interesa.
Prvi ulazak u kuću nije djelovao obećavajuće. Unutra ga je dočekala gomila otpada, vlažni zidovi, stare stvari i tragovi dugogodišnje zapuštenosti. Procjenjuje se da je u objektu bilo oko četrdeset kubika smeća. Za većinu ljudi to bi bio trenutak odustajanja, ali on je u toj slici vidio nešto drugo: prostor koji se može očistiti, urediti i pretvoriti u dom. U zemlji u kojoj sama građevinska dozvola može koštati desetine hiljada eura, takva kupovina nosila je posebnu vrstu rizika, ali i potencijal koji se ne ukazuje često.

Ono što je uslijedilo trajalo je gotovo godinu dana. Jedanaest mjeseci svakodnevnog čišćenja, sortiranja i organizovanja odvoza otpada pretvorilo je napušteni objekat u gradilište koje je iziskivalo i vrijeme i strpljenje. Kako bi smanjio troškove, fotografisao je predmete i poklanjao ih putem interneta samo da bi ih neko preuzeo i odnio. Nije mu bio cilj da zaradi na starim stvarima; želio je osloboditi prostor i doći do trenutka kada će se u kući moći normalno raditi.
Taj period čišćenja bio je jednako važan kao i sama kupovina. U njemu se vidjelo koliko je njegova odluka bila udaljena od klasične računice. Nije kupio kuću zato što je izgledala dobro, nego zato što je bila jeftina i zato što je vjerovao da se upornošću može vratiti u život. U tom smislu, njegova priča govori i o nečemu širem: o ljudima koji u tuđini često moraju donositi odluke bez sigurnosne mreže, oslanjajući se na rad, disciplinu i vlastitu procjenu.
Najneobičniji dio priče uslijedio je sasvim slučajno. U kuhinji je pronašao 20 eura, što je u prvi mah djelovalo kao beznačajan detalj, ali je ubrzo postalo znak da kuća krije još nešto. U jednoj koverti, sakrivenoj među knjigama, otkrio je znatno veći novčani iznos. Prema onome što je objavljeno, pronađena suma bila je dovoljna da pokrije troškove kupovine i renoviranja. Taj skriveni novac, vjerovatno ušteđevina pokojne vlasnice, postao je prekretnica i olakšao cijeli proces.

Nakon tog otkrića, renoviranje je dobilo novi zamah. Kuća više nije bila samo prostor koji treba očistiti, nego mjesto koje se konačno moglo uređivati bez osjećaja da će svaki korak biti finansijski nepodnošljiv. Uspio je urediti prostorije, zamijeniti instalacije i isplatiti sve ljude koji su mu pomagali u radovima. Ono što je neko vrijeme izgledalo kao gotovo beznadežan projekat, završilo je kao dom.
Prema pisanju portala Klix.ba, priča je izazvala veliku pažnju jer pokazuje kako se i mala investicija može pretvoriti u izuzetnu priliku ako se spoje hrabrost, rizik i sreća. Nezavisne novine su, s druge strane, naglasile da je upravo upornost bila presudna, jer bi mnogi stali već na prvom pogledu na količinu otpada i na troškove koje takva kuća povlači za sobom. Dnevni avaz je istakao da je ovo primjer koji je privukao pažnju i mnogih iseljenika u Njemačkoj, jer podsjeća da i skroman početak ponekad može dovesti do stabilnijeg života.
Dženan Ćišić je prije više od decenije otišao iz Bosne i Hercegovine kao muzičar i profesor koji je znao raditi svoj posao, ali je u Njemačkoj morao početi ispočetka. Nije imao luksuz biranja, pa je prihvatao ono što je bilo dostupno. Gradilište, tramvaj, kirija, dugi sati i odricanje postali su dio svakodnevice. Iz te svakodnevice nastala je odluka koja je promijenila njegov život, ali i način na koji drugi gledaju na njegove izbore.
Za njega ta kuća nije samo nekretnina, nego dokaz da se i iz najnezahvalnijeg početka može stići do nečega što liči na sigurnost. Kuća kupljena za 3.550 eura postala je simbol novog poglavlja, a pronađeni novac neočekivani saveznik u ostvarenju sna. U njegovom slučaju, međutim, najvažnije je što je ostao dosljedan sebi: nije odustao kada je prostor bio pun otpada, niti kada je izgledalo da će troškovi nadjačati svaku računicu. Upravo zbog toga se njegova priča i dalje prepričava kao primjer čovjeka koji je vjerovao u vlastitu procjenu, čak i onda kada je ona izgledala gotovo nevjerovatno.














