Oglasi - Advertisement

Ljubica Komlenić, kuharica koju su mediji povezivali sa saradnjom s Novakom Đokovićem, ponovo je skrenula pažnju na to kako se meso priprema i šta se s njim dešava na visokim temperaturama. Njezine tvrdnje o proteinu i holesterolu otvorile su širu raspravu o tome koliko je važna termička obrada, ali i gdje prestaje kulinarsko iskustvo, a počinje naučno objašnjenje.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Tema je na prvi pogled jednostavna: meso se peče, mijenja boju, dobija koricu i drugačiju teksturu. Međutim, iza tog svakodnevnog postupka krije se niz detalja koji utiču i na ukus i na nutritivnu vrijednost obroka. Upravo zato su Komlenićine izjave privukle interesovanje, jer su se dotakle pitanja koja mnogi u kuhinji uzimaju zdravo za gotovo.

Prema pisanju portala Stil Kurir o njenom gostovanju u emisiji „Kec na jedanaest“ na televiziji K1, Komlenić je govorila o tome šta se događa s hranom kada je izlažemo visokim temperaturama. Posebno je odjeknula njezina tvrdnja da pri pečenju mesa na 200 stepeni nastaje negativni holesterol, dok proteini nestaju, što je otvorilo prostor za preciznije objašnjenje onoga što se zapravo dešava tokom pripreme.

Zato ova priča nije samo o jednom receptu ili jednoj televizijskoj izjavi. Ona je i podsjetnik da se u svakodnevnoj ishrani često miješaju praktični savjeti, lično iskustvo i medicinski pojmovi, i da ih nije dobro posmatrati kao isto. Kada se govori o mesu, načinu pečenja i uticaju na organizam, razlika između dojma i činjenice može biti velika.

Šta se dešava s mesom na visokim temperaturama

Kada se meso peče, njegove unutrašnje strukture se mijenjaju. Proteini se ne „gube“ iz namirnice, nego prolaze kroz proces denaturacije, što znači da mijenjaju oblik pod uticajem toplote. To je jedan od razloga zbog kojih sirovo i pečeno meso nemaju istu boju, čvrstoću ni teksturu.

Važno je i to da temperatura rerne ne znači isto što i temperatura u sredini komada mesa. Ako je uređaj podešen na 200 stepeni, unutrašnjost namirnice ne mora odmah dostići tu vrijednost. Na to utiču debljina komada, vrijeme pečenja, vrsta mesa i način zagrijavanja, zbog čega se o pripremi ne može suditi samo prema brojci na termostatu.

Upravo tu nastaje prostor za česte zabune. Mnogi smatraju da visoka temperatura automatski znači lošiji obrok, ali stvari nisu tako jednostavne. Ispod korice mesa ostaje njegova prehrambena vrijednost, a ključan je način na koji se cjelokupna priprema odvija, od izbora sirovine do trenutka kada hrana stigne na sto.

U kulinarskom smislu, to znači da pečenje na višoj temperaturi nije samo pitanje snage vatre, nego i kontrole. Ako se meso predugo izlaže jakom izvoru toplote, može doći do prekomjernog zapečenja, gubitka sočnosti i stvaranja nepoželjnih okusa. Zato se u praksi traži ravnoteža između sigurnosti hrane i očuvanja kvaliteta obroka.

Kolesterol, masnoće i šta zapravo znači „loš“

Jedna od tvrdnji koja je izazvala najviše pažnje odnosi se na „loš holesterol“. Taj izraz se u svakodnevnom govoru koristi za LDL holesterol u krvi, ali on nije posebna vrsta masnoće koja jednostavno nastaje u tavi ili rerni. U zdravstvenom smislu, riječ je o pokazatelju koji se veže za način ishrane i metaboličke procese u organizmu.

Američko udruženje za srce upozorava da pretjeran unos zasićenih masti može doprinijeti povećanju LDL holesterola. Zbog toga se preporučuje umjerenost, kao i zamjena dijela zasićenih masti nezasićenim izvorima. Drugim riječima, za zdravlje nije presudan samo način pečenja jednog komada mesa, nego cjelokupan obrazac prehrane.

To uključuje učestalost konzumiranja masnijih vrsta mesa, količinu prerađevina, ali i dodatne masnoće koje se koriste u pripremi. Jelo koje je povremeno pečeno na višoj temperaturi ne nosi isto značenje kao svakodnevna ishrana zasnovana na obilju zasićenih masti. Zbog toga su preporuke uvijek šire od jedne metode kuhanja.

U takvom okviru važno je i razumjeti da sama riječ „holesterol“ često izaziva strah, iako je riječ o supstanci koja ima svoje mjesto u organizmu. Problem nastaje tek kada su vrijednosti nepovoljne, a na to utiču dugoročne navike, a ne samo jedan obrok. Zato su savjeti o prehrani smisleni tek kada se sagledaju zajedno sa cjelokupnim stilom života.

Kad toplota postane previše jaka

Američki Nacionalni institut za rak objašnjava da pri pripremi mesa na veoma visokim temperaturama, naročito kada je namirnica direktno izložena plamenu, mogu nastajati određeni hemijski spojevi. Među njima su heterociklički amini i policiklički aromatski ugljikovodici, a njihovo stvaranje zavisi od više faktora, uključujući trajanje pečenja, način pripreme, izloženost dimu i stepen zapečenosti.

Laboratorijska istraživanja ukazuju na potencijalno štetne učinke tih spojeva, ali to ne znači da će jedan obrok pripremljen na visokoj temperaturi automatski dovesti do bolesti. Rizik se posmatra kroz dug vremenski period i kroz ukupne prehrambene navike, a ne kroz izdvojeni tanjir. Ipak, to je dovoljan razlog da se obrati pažnja na način pečenja, posebno kada se hrana često priprema na roštilju ili uz direktan plamen.

Zbog toga se u savremenim preporukama ne insistira na potpunom izbjegavanju pečenog mesa, nego na razumnijim postupcima pripreme. Meso nije problem samo po sebi; problem nastaje kada se kombinuju prevelika količina masnoće, previsoka temperatura i učestalo konzumiranje takvih jela bez ravnoteže s drugim namirnicama.

Kako pripremati meso pažljivije

U svakodnevnoj kuhinji korisno je krenuti od jednostavnih koraka. Jedan od njih je uklanjanje vidljivog viška masnoće prije pečenja. Tako se smanjuje količina masti koja ostaje u jelu, a istovremeno se ne mora mijenjati cijeli recept. Kada se koristi rešetka, dio masnoće može oticati tokom pripreme, što dodatno pomaže u kontroli konačnog sastava obroka.

Kod supa i variva postoji još jedan praktičan postupak: nakon što se jelo ohladi, stvrdnuti masni sloj može se ukloniti s površine. Na taj način se zadržava ukus, ali se smanjuje količina nepotrebne masnoće. Ovakve male promjene često imaju veći efekat nego nagle i komplikovane promjene u čitavom jelovniku.

Važna je i sigurnost hrane. Meso mora biti dovoljno termički obrađeno, ali ne i nepotrebno prepečeno. Tu se nalazi granica između zdravog opreza i pretjerivanja, a ona se najlakše postiže kada se ne žuri i kada se priprema prilagođava vrsti mesa, komadu i načinu kuhanja.

Američko udruženje za srce također savjetuje ograničavanje prerađenog mesa i uključivanje različitih izvora proteina u svakodnevnu ishranu. Osim mesa i ribe, značajno mjesto mogu imati grah, leća i slanutak, koji se mogu pripremati kao variva, čorbe, salate ili namazi. Time jelovnik postaje raznovrsniji, a oslanjanje na jednu grupu namirnica manje izraženo.

Ipak, ni tu ne treba ići u krajnost. Tvrdnje da mahunarke uvijek sadrže više proteina od mesa nisu dovoljno precizne bez poređenja jednakih količina i istog načina mjerenja. Suhe i kuhane mahunarke razlikuju se po sadržaju vode, a to utiče i na količinu proteina izraženu na 100 grama. Zato i jednostavna poređenja traže oprez.

Na kraju, Komlenićine izjave ponovo su otvorile temu koja je široka i korisna: kako pripremati hranu da bude ukusna, a da pritom ostane razumna u nutritivnom smislu. U toj ravnoteži nema spektakla, nego pažnje prema temperaturi, sastavu namirnica i navikama koje se ponavljaju iz dana u dan.

Zato je i rasprava o Đokovićevoj ishrani, koja se često spominje uz njezino ime, više podsjetnik nego pravilo za sve ostale. Profesionalni sportista ima specifične potrebe, a svako domaćinstvo svoj ritam, mogućnosti i zdravstvene okolnosti. Ono što ostaje zajedničko jeste potreba da se hrana priprema promišljeno, bez zagorijevanja i bez oslanjanja na pojednostavljene tvrdnje koje ne izdrže preciznije provjere.