U noći između subote i nedjelje, 26. oktobra 2025. godine, satovi će se ponovo pomjeriti jedan sat unazad, a taj prelazak na zimsko računanje vremena dolazi ranije nego što je to bio slučaj posljednjih godina. Za građane to znači dodatnih sat odmora, ali i povratak stare rasprave o tome ima li ova praksa još uvijek smisla.
Iako je pomjeranje kazaljki postalo gotovo rutinski dio kalendara, svaka nova sezona ponovo otvara isto pitanje: da li je riječ o korisnoj navici koja i dalje pomaže svakodnevnom životu ili o naslijeđu prošlih vremena koje je odavno izgubilo prvobitnu svrhu. Ove godine tema je dodatno naglašena činjenicom da će prelazak na zimsko računanje vremena biti najraniji u posljednjih jedanaest godina.
Datum 26. oktobar posljednji put je bio određen za ovu promjenu 2014. godine, što je dodatno privuklo pažnju na kalendarsko pravilo koje se godinama primjenjuje širom Evrope. Iza jednog sata razlike, međutim, krije se mnogo šira priča o navikama, zdravlju, saobraćaju, ekonomiji i političkom dogovoru koji još uvijek nije postignut.
Od ratne mjere do evropskog pravila
Ideja da se vrijeme pomjera nije nova i nije nastala iz komfora savremenog života, već iz potrebe da se bolje iskoristi dnevna svjetlost. Prvi put je uvedena tokom Prvog svjetskog rata, kada su pojedine zemlje tražile način da smanje potrošnju energije i organizuju svakodnevicu tako da ljudi što više koriste prirodno svjetlo. Njemačka i Austro-Ugarska bile su među prvim državama koje su to primijenile.
Logika je tada bila jednostavna: ako se kazaljke pomjere tako da dan “počinje” ranije u odnosu na sat, ljudi će duže boraviti u svjetlu i manje koristiti električnu energiju. U praksi, to je trebalo pomoći i domaćinstvima i privredi, a kasnije i uskladiti saobraćaj, trgovinu i komunikaciju među državama.
Međutim, ova praksa nije prolazila bez prekida. Tokom decenija je više puta ukidana i ponovo vraćana, da bi osamdesetih godina prošlog stoljeća opet dobila širu primjenu. Od 1996. godine Evropska unija je uvela jedinstveno pravilo po kojem se satovi pomjeraju posljednje nedjelje u martu, a vraćaju posljednje nedjelje u oktobru.
Iako je prvobitna ideja bila vezana za uštedu energije, s vremenom su se pojavili novi argumenti i nova očekivanja. Današnje društvo funkcioniše drugačije nego u periodu kada je praksa uvedena, pa se sve češće postavlja pitanje da li su razlozi zbog kojih je nastala i dalje dovoljno snažni da bi se održala.
Zašto sve više ljudi osporava ovu praksu
Najčešći prigovor više nije ekonomski, nego zdravstveni. Promjena od samo jednog sata kod nekih ljudi može izazvati poremećaj sna, osjećaj iscrpljenosti i slabiju koncentraciju dok se organizam ne prilagodi novom ritmu. Taj prilagodbeni period za pojedine traje kratko, a za druge je osjetno naporniji.
Posebno osjetljive grupe, poput djece i starijih osoba, mogu teže podnijeti nagli prelazak sa jednog ritma spavanja i buđenja na drugi. Zato se u raspravama o ukidanju pomjeranja sata sve češće ne govori samo o administrativnom pojednostavljenju, nego i o svakodnevnom kvalitetu života.
U istom okviru pominju se i mogući efekti na saobraćaj. Umor i smanjena koncentracija, prema upozorenjima pojedinih stručnjaka, mogu uticati na ponašanje vozača u periodu neposredno nakon promjene vremena. Iako to ne znači da će svaka promjena izazvati problem, dovoljno je da se vidi koliko je tema šira od pukog pomjeranja kazaljki na satu.
Za mnoge građane praktični efekat djeluje bezazleno: jedan sat sna više i jutarnje svjetlo koje se bolje uklapa u dnevni ritam. Ipak, upravo ta jednostavnost prikriva činjenicu da se tijelo ne prebacuje jednako lako kao sat na zidu. Zato se pitanje pomjeranja vremena iz godine u godinu vraća s istim argumentima, ali i s istim podjelama.
Zašto Evropa još nema zajednički odgovor
Glavni problem više nije samo to da li ukinuti sezonsko pomjeranje sata, nego šta izabrati ako se ono ukine. Jedne zemlje smatraju da bi stalno ljetno računanje vremena donijelo više dnevnog svjetla u kasnijim satima, što mnogima odgovara nakon posla ili škole. Druge, pak, prednost daju zimskom računanju vremena jer ga vide kao prirodnije i bliže biološkom ritmu ljudi.
Upravo zbog tog neslaganja Evropski parlament je 2019. godine podržao prijedlog ukidanja sezonskog pomjeranja sata, ali konačna odluka nije sprovedena. Države članice nisu uspjele postići zajednički stav, a bez takvog dogovora nije moguće preći na jedinstveno rješenje koje bi vrijedilo za cijelu Uniju.
To je razlog zbog kojeg se pitanje sata ne može posmatrati samo kao tehnički postupak. U pozadini stoje organizacija poslovanja, saobraćajne veze, putovanja, prekogranična koordinacija i svakodnevne navike miliona ljudi. Ako bi različite zemlje izabrale različite modele, usklađivanje bi postalo složenije nego što to na prvi pogled izgleda.
U tom smislu, evropska rasprava traje upravo zato što nema samo jedno logično rješenje. Trajni izbor između ljetnog i zimskog vremena zavisi od toga šta se želi postići: više večernjeg svjetla ili prirodniji jutarnji ritam. Oba pristupa imaju svoje zagovornike, a nijedan ne uspijeva potpuno zadovoljiti sve države istovremeno.
Kako su to riješile druge zemlje
Dok se u Evropi i dalje traži zajednički model, neke države su već odabrale vlastiti put. Rusija je 2014. godine prešla na stalno računanje vremena, a pojedine druge zemlje u potpunosti su odustale od sezonskog pomjeranja sata. Kina, Indija i Japan već duže vrijeme ne primjenjuju ovu praksu.
U Sjedinjenim Američkim Državama situacija je drugačija: pojedine savezne države, među kojima su Arizona i Havaji, ne pomjeraju satove. Australija takođe ima različite režime, pa neke savezne države koriste sezonsku promjenu vremena, dok druge ne. Sve to pokazuje koliko odluka zavisi od geografskog položaja, klimatskih uslova i navika stanovništva.
Te razlike nisu bez značaja ni za evropsku debatu. One zapravo potvrđuju da nema univerzalnog odgovora koji bi svima jednako odgovarao. Ono što jednoj zemlji olakšava organizaciju dana, drugoj može stvoriti dodatne poteškoće, naročito ako se raspored života, rada i putovanja veže za međunarodne tokove.
Zbog toga će građani i ove godine, barem za sada, nastaviti staru praksu: u proljeće satove pomjeriti unaprijed, a u jesen ih vratiti unazad. Dok se ne postigne konačan dogovor, kalendar će i dalje dva puta godišnje podsjećati na pitanje koje je mnogo veće od same promjene vremena.
A upravo u toj jednostavnoj, ponavljajućoj radnji ostaje i glavna dilema: da li društvo i dalje treba da se prilagođava satu, ili je došao trenutak da se sat konačno prilagodi društvu. Dok odgovor ne stigne, 26. oktobar će za mnoge značiti još jedan mirniji jutarnji početak i još jednu jesensku noć u kojoj kazaljke idu korak nazad.
