Smrt bivšeg hrvatskog atletičara Kristiana Josipa Periša, koji je preminuo u zagrebačkoj psihijatrijskoj bolnici, otvorila je niz ozbiljnih pitanja o postupanju osoblja, vremenskom slijedu događaja i dokazima koje istražitelji tek treba da slože u cjelinu. Kako istraga odmiče, u fokusu su snimci nadzornih kamera, navodni metalni predmet iz bolničke dokumentacije i činjenica da je ključni materijal policiji predat tek nakon više od dvije sedmice.
Periš je, prema dostupnim informacijama, imao 32 godine kada je 21. oktobra 2026. preminuo u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru. Njegova smrt odmah je izazvala zabrinutost jer se nije radilo samo o tragičnom završetku jednog života, nego i o slučaju koji je pokrenuo sumnje u mogući propust institucija koje su trebale brinuti o pacijentu.
U javnosti se istovremeno širilo više verzija događaja, a dio informacija dolazio je iz medijskih izvještaja koji su se pozivali na dokumentaciju državnog odvjetništva i bolničke zapise. Iako takvi navodi ne predstavljaju konačnu sudsku istinu, oni su usmjerili pažnju na najosjetljivije dijelove slučaja: povrede zabilježene tokom obdukcije, vraćene lične stvari i sadržaj video-nadzora koji bi mogao rekonstruisati posljednje sate pacijenta.
Šta je poznato o posljednjim satima
Prema informacijama koje su prenijeli mediji, preliminarni nalazi obdukcije uključivali su krvne podljeve, prijelome rebara te edem pluća i mozga. Upravo ti detalji dodatno su podgrijali interesovanje javnosti, jer su otvorili pitanje kako je do takvih povreda moglo doći unutar bolničkog sistema i u kojim okolnostima je pacijent dočekao smrt.

Porodica je, prema navodima, ubrzo zatražila detaljnu provjeru okolnosti njegovog posljednjeg boravka u bolnici. To je razumljiv korak u trenutku kada se uz gubitak voljene osobe otvara i sumnja da je nešto moglo biti pogrešno procijenjeno, zakašnjelo prijavljeno ili nedovoljno dokumentovano. U ovakvim slučajevima upravo je precizno utvrđivanje činjenica najvažnije, jer se bez toga javni prostor lako ispuni pretpostavkama.
U središtu istrage sada je i pitanje odgovornosti medicinskog osoblja. Četvorica tehničara, prema dostupnim navodima, osumnjičena su za teško ubistvo, a predmet je još uvijek daleko od konačnog sudskog raspleta. To znači da se sve dosadašnje tvrdnje moraju posmatrati kao dio istrage, a ne kao pravosnažno utvrđena činjenica.
Sporni predmet i vraćene stvari porodici
Jedna od najnejasnijih tačaka odnosi se na metalni bokser koji se spominje u bolničkoj dokumentaciji. Prema objavljenim navodima, direktorica Majda Grah tvrdila je da je Periš medicinskom osoblju predao taj predmet i još jedan metalni predmet. Međutim, kada su porodici vraćene njegove lične stvari, bokser navodno nije bio među njima.

Ta razlika između onoga što stoji u dokumentima i onoga što je porodica dobila natrag stvorila je dodatnu sumnju i otvorila pitanje da li je predmet zaista postojao, ko ga je eventualno preuzeo i zašto se njegova sudbina nije odmah razjasnila. Ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović kasnije je doveo u pitanje tvrdnje o njegovom postojanju, što je dodatno zakomplikovalo javnu sliku o slučaju.
Jutarnji list je 15. novembra izvještavao o spornom predmetu i stvarima koje su vraćene porodici, a taj izvještaj je važan jer pokazuje koliko su verzije događaja ostale udaljene jedna od druge. Ipak, novinski tekstovi ne mogu zamijeniti službenu provjeru niti potvrditi konačnu istinu o tome šta se u prostorijama bolnice zaista nalazilo.
Još jedna okolnost koja privlači pažnju jeste činjenica da je porodični advokat Leon Zrnić već 23. oktobra podnio krivičnu prijavu zbog sumnje na nesavjesno liječenje i zatražio očuvanje videosadržaja. Taj podatak je važan jer pokazuje da su porodica i njihov pravni zastupnik vrlo rano tražili da se sačuvaju mogući dokazi, prije nego što bilo kakvi tragovi budu izgubljeni ili pogrešno protumačeni.
Prema hronologiji koja se pojavila u javnosti, direktorica bolnice pregledala je snimak 4. novembra, a policija ga je izuzela dva dana kasnije. Upravo zato su se pojavila pitanja zašto materijal nije ranije pregledan i da li su institucije reagovale dovoljno brzo nakon smrti pacijenta. U istrazi ovakvog tipa svaki sat može biti važan, pa kašnjenje prirodno podstiče dodatne provjere.

Snimci nadzora i reakcija policije
Posebnu težinu u ovom slučaju imaju snimci nadzornih kamera. Prema opisima iz istražne dokumentacije, jedan od snimaka traje približno osam i po minuta i prikazuje postupanje medicinskog osoblja prema Perišu. U objavljenim navodima stoji da se četvorica tehničara sumnjiče za udaranje pacijenta, snažno pritiskanje njegovog tijela i držanje jastuka preko područja glave i vrata.
Prema istim opisima, u jednom trenutku pacijent je prestao pokazivati vidljive reakcije, nakon čega je započeta reanimacija. Takav slijed, ako bude potvrđen pred sudom, mogao bi imati presudan značaj za ocjenu odgovornosti, ali je u ovoj fazi riječ o sumnjama koje tek treba dokazati kroz kompletan postupak i vještačenja.
Dodatno je važan i drugi, duži materijal. Istražitelji su, prema dostupnim informacijama, dobili približno dva sata dodatnih snimaka na kojima se vidi ranije kretanje Periša bolničkim prostorijama i njegovi kontakti s policijskim službenicima. U pojedinim kadrovima prikazan je mirniji odnos, pa čak i rukovanje s policajcima, što može pomoći u rekonstrukciji redoslijeda događaja, ali ne objašnjava samo po sebi sve što se kasnije dogodilo.
Ministar Davor Božinović odbacio je optužbe o nezakonitom postupanju policije i rekao da su policijske provjere počele narednog radnog dana nakon što je prijava zaprimljena 23. oktobra. Prema njegovom objašnjenju, za primjenu prisilnih mjera moraju postojati zakonski uslovi, a on je ukazao i na činjenicu da u pritužbi nije navedeno da je pacijent preminuo.
S druge strane, medijski izvještaji i dalje podsjećaju da različita objašnjenja bolničke uprave i policije nisu do kraja usklađena. Zato ovaj predmet i dalje ostaje pod lupom javnosti, ali i pod pravnim standardima koji zahtijevaju oprez: osnovana sumnja nije isto što i dokazana krivica, a svaka iznesena tvrdnja mora biti potvrđena pred nadležnim organima.
Za porodicu, međutim, takva razlika u pravnim formulacijama ne umanjuje teret gubitka. Ostaju pitanja o posljednjim satima mladog čovjeka, o tome šta se zaista nalazilo među njegovim stvarima i zašto je ključni snimak stigao tek kasnije. U njihovom slučaju istraga nije samo pravno pitanje, nego i pokušaj da se iz niza spornih detalja dobije makar jedan jasan odgovor.













